Amerika više nije problem. Otišao je pretjerano revnosni ambasador Michael Murphy, kojeg je Milorad Dodik krivio za sudski proces, odlazeća administracija više nije fraza. Trumpova administracija je ukinula sankcije, sada su Miloradu Dodiku krivi uglavnom – Bošnjaci, potpomognuti USAID-om i evropskim birokratama.
Ništa se drugo ne može zaključiti iz njegovog autorskog teksta Ko mi je sudio, objavljenog danas u beogradskoj Politici.
Nastavak progona Srba u Sarajevu
Dodik tekst počinje, poput vještog iskusnog kolumniste, opisujući zgradu u kojoj je smješten Sud Bosne i Hercegovine. Tu je prije rata bila kasarna JNA Viktor Bubanj, a za premlaćivanje srpskih civila u ovoj zgradi, na istom sudu, osuđeni su pripadnici oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine Ramiz Avdović i Julijan Nikolaj Vintil.
I ta činjenica je dovoljna Dodiku da pravosudni proces, koji su i pokrenuli i vodili i dovršili stranci, prije svih Amerikanci – gospodari bosanskog pravosuđa – opiše ovako:
“Kad sam kročio u zgradu Suda BiH, podignutu na mestu gde je bio logor za sarajevske Srbe, znao sam da to nije sudski proces, već osveta… Mene su izabrali, jer u sudnicu nisu mogli da stave milion Srba. Žena koja mi je sudila nije sudija, ona je bila egzekutor…”
Time Dodik vješto kombinuje nacionalni patos i narativ žrtve, stvarajući dojam atmosfere osvetničke pravde Bošnjaka protiv Srba.
Sutkinja Uzunović i ubijeni dječaci – vješta manipulacija
Bivši predsjednik RS tvrdi da mu nisu slučajno sudili samo sudije Bošnjaci, i nastavlja, u skladu s jasnom strategijom svoje medijsko-političke odbrane, napadati sutkinju Senu Uzunović.
Dodik ističe kako je sutkinja Uzunović još tokom rata bila vojni sudija, te povezuje njen rad s tragičnim slučajem porodice Golubović iz Konjica, što koristi kao simboliku za optužbu da mu se ne sudi po pravu, nego po mržnji.
Nije teško razumjeti simboliku – Dodik želi prikazati da se njemu sudi u ime osvete, a ne pravde.
Dodikove prijetnje sutkinji Uzunović i njenom sinu
U konstruiranju teorije zavjere Dodiku je potrebna meta – a to je, u ovom slučaju, sutkinja Sena Uzunović. Njeni napadi su opasni i ciljaju na prenošenje procesa iz pravnog u ideološki i islamofobni okvir.
Zločin nad dječacima Golubović, koji se desio u Konjicu, već godinama se koristi u političkom diskursu Republike Srpske kako bi se relativizirali zločini nad Bošnjacima, pa čak i sam genocid.
Trump, Le Pen, Dodik…
U svom tekstu Dodik pokušava sebe prikazati kao borca za istinu i pomirenje, pozivajući se na „dobre ljude“ s obje strane, dok istovremeno napada Bošnjake kao strukturu moći. Na kraju se svjesno pozicionira uz zapadne desničare – Donalda Trumpa i Marine Le Pen – pokušavajući svoj sudski proces pretvoriti u politički mit o progonu Republike Srpske.
Politički tekfir nije dovoljan, ali ne smeta
Tvrdnje da su „muslimani“, odnosno Bošnjaci, krivi za sve političke probleme u zemlji, Dodik koristi kao oružje za unutrašnju homogenizaciju i mobilizaciju glasača. Takav narativ služi antagonizaciji naroda i slabljenju povjerenja u institucije BiH.
Bošnjaci, odnosno njihovi politički prvaci, zaista su indirektno doprinijeli Dodikovom usponu jer su najčešće reagovali samo verbalno. Dok Dodik vuče konkretne poteze, bošnjačka politika uglavnom ostaje u defanzivi.
Uspjeh Milorada Dodika u ukidanju sankcija pokazuje da bošnjačka politička elita mora djelovati konkretnije – ne samo govoriti, nego i raditi, ulagati i strateški planirati.
