Bez obzira na veliku slavu i kultni status, Halid Bešlić nikada nije zaboravio svoj rodni kraj. On mu je, često, bio i izvor inspiracije.
Smrt Halida Bešlića glavna je tema u regionu već danima, a vijest o pjevačevom odlasku najteže su podnijeli porodica, prijatelji, komšije i ljudi sa kojima je odrastao.
Bez obzira na veliku slavu i kultni status, Halid Bešlić nikada nije zaboravio svoj rodni kraj. On mu je, često, bio i izvor inspiracije.
Ekipa Kurira koja ovih dana boravi u Sarajevu, posjetila je Halidovo rodno mjesto Knežinu i zaselak Vrapce, kao i kuću u kojoj je rođen. Upravo je u jednoj od pjesama opjevao tu kuću stihovima: “…stara kuća, stari krov, ja ne znam na šta sada liči to. To je moje vazda bilo, ne dam ja nikome to…”
“Žele da mu izgrade spomenik”
Od kad se saznalo da je Halid preminuo, tiho je na cijeloj Romaniji, a posebno u Knežini, gdje su mještani pokrenuli inicijativu da mu se ovdje izgradi spomenik.
Knežak izvor, koji spominje i u “Romaniji”, je mjesto gdje je Halid vrlo rado dolazio i gdje su stvorene njegove prve uspomene.
Rodna kuća
Kod same Halidove rodne kuće, zatekli smo članove njegove ožalošćene porodice.
“Ovo je velika tuga. O njemu nema ko ništa loše da kaže. Pomagao je kome je stigao. Nažalost, bolest je bila jača. Tamo na moru na Pelješcu mu se slošilo. Do prošle subote je bio dobro i pričao je, a onda su ga doktori sedirali i tako je i preminuo. Tu je rođen, tu su živjeli njegovi roditelji. Ovdje je završio osnovnu školu, a onda se upisao na tesarski zanat dole u Sarajevu. Volio je pjevati po kafanama. Kad sam mu rekao da idem u Vrapce, rekao mi je da mu donesem kruške koje je volio. Eno je u dvorištu, stara je preko 100 godina. Moja majka mu je poslala i paradajz i krastavce. Kad sam otišao kod njega u posjetu, odmah sam htio da mu dam da jede. Rekao mi je da nije gladan, ali je tražio krušku. Sa suprugom Sejdom je šetao zajedno dok su oboje bili u bolnici, a on je imao kateter”, rekao nam je Halidov bratanac.
Vikendica
On nam je pokazao i Halidovu vikendicu, koja se nalazi na svega nekoliko metara od kuće gdje je došao na svijet.
“Ovu vikendicu je napravio pred sami rat. Nije zapaljena, ostala je cijela. Poslije je zamijenio krov i sredio gornji sprat. Uvijek je dolazio tu kad je imao slobodnog vremena i kad je Bajram. Posljednji put je bio 20. juna, došao je na ručak. Posadio sam mu tu i neke voćke što je tražio”, zaključio je Bešlić.
Tokom obilaska sela, imali smo prilike da sretnemo i Daliborku Ponjarac, prvu Halidovu komšinicu, koja je samo dva dana prije njegove smrti bila u posjeti sa još nekoliko komšija iz sela, svom dugogodišnjem prijatelju.
Prilikom tog emotivnog oproštaja, donijela mu je nešto što je za Halida imalo neprocjenjivu vrijednost – krušku iz njegovog dvorišta, o kojoj je govorio cijelog života.
“Bili smo jako bliski, morali smo otići da ga posjetimo u bolnicu. Nažalost, bilo je to posljednji put. On je bio toliko pozitivan i sa toliko volje za životom. Oduševio se kad smo došli i kao da je cijeli svijet ugledao na jednom dlanu kad je uzeo tu krušku. Bio je pun života, pozitivan. Vjerovali smo da će se izvući. Uvijek je pričao o svom selu, o bijelom luku iz Vrabaca, o jednostavnim stvarima koje su za njega bile najveće bogatstvo. To je jedna ljudska gromada koja se više neće roditi”, rekla nam je ona grcajući u suzama”, zaključila je Daliborka.
