Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, Sud Bosne i Hercegovine i sudovi u Srbiji osudili su više od 50 osoba na preko 700 godina zatvora za ratne zločine počinjene u Srebrenici. Ipak, trideset godina nakon genocida, na lokacijama gdje su počinjene masovne egzekucije danas se vodi drugačija borba – borba za istinu protiv organizovanog zaborava.
Na području Bratunca, Zvornika i Srebrenice – gdje su između 11. i 17. jula 1995. godine sistemski ubijani muškarci i dječaci Bošnjaci – danas više nema obilježja. Nema spomen-ploča, nema natpisa. Umjesto toga, zatičemo obnovljene škole, asfaltirane puteve i zapuštene objekte, poput Doma kulture u Pilici, gdje su dovođeni zatočeni civili prije nego što su pogubljeni.
Ništa ne podsjeća na zločin – osim osušeni buketi koje povremeno ostave porodice žrtava.
Zataškavanje zločina – od Branjeva do Pilice
Nakon zloglasne Kravice, masovna ubistva su se nastavila u Petkovcima, Roćevićima, Kozluku, Kula Gradu i Vojnoj ekonomiji Branjevo.
Lokacije koje su identifikovane u presudama Haškog tribunala i Suda BiH danas su dijelom školske i civilne infrastrukture Republike Srpske.
Na većini ovih lokacija nije postavljena nijedna tabla, nijedno službeno obilježje. Samo tišina. A tišinu često prekida prisustvo političara koji ne dolaze da odaju počast, već da pokažu političku dominaciju i simbolički nastave poricanje.
Govori negiranja i prešutnog opravdavanja
Predstavnici institucija Republike Srpske, uključujući Milorada Dodika i Nenada Stevandića, često se pojavljuju na ovim lokacijama – bez ijedne riječi saosjećanja.
Umjesto pokajanja, bilježimo govore koji negiraju utvrđene činjenice genocida, relativizuju zločin i pokušavaju prikazati žrtve kao kolateralne gubitke “građanskog rata”.
Uprkos presudama, u obrazovnom sistemu RS ne izučava se ni genocid u Srebrenici, niti drugi masovni zločini. Štaviše, mnoge škole koje su služile kao mjesta zatočenja i pripreme za egzekucije danas nose imena po osobama iz srpske istorije, bez ikakvog konteksta o onome što se u tim zgradama dogodilo sredinom jula 1995. godine.
Borba za pamćenje i istinu
Porodice žrtava, istraživači i aktivisti godinama upozoravaju na sistemsko zatiranje memorije. Kako ističe direktor Memorijalnog centra Srebrenica, Emir Suljagić, iako su dokazi neoborivi i sadržani u sudskim presudama, javni prostor u velikom dijelu entiteta RS predstavlja negaciju i ignorisanje tih činjenica.
Predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović upozorava na kontinuitet negiranja i prikrivanja zločina:
„Entitet RS se godinama pokušava legitimisati kao pravni nasljednik tvorevine koja je presuđena za genocid. Zato se uporno uklanjaju tragovi, zatrpavaju sjećanja i rehabilituju počinioci.“
Tahirović podsjeća da su ključni politički akteri iz devedesetih – poput Karadžića, Mladića, Krajišnika – procesuirani, ali da su njihovi „residivi“, poput Dodika i Stevandića, ostali aktivni. Njihova politika, kako kaže, nije nova – to je ista matrica poricanja i prikrivanja.
Pravda je spora, ali dokumentovana
Masovne egzekucije, kako je potvrđeno brojnim presudama, odvijale su se planski i sistemski. Ljudi su ubijani na mjestima gdje su bili prethodno zatočeni, a njihova tijela premještana u sekundarne i tercijarne grobnice kako bi se prikrili tragovi zločina.
Na nekima od tih lokacija danas stoje renovirane škole. U njihovim učionicama nova djeca ne znaju da su iste te zgrade bile scene brutalnih zločina, jer im niko to ne govori.
No, iako se pokušava izbrisati trag zločina, pravda je već zabilježila istinu. A ona neće nestati s mapâ pamćenja, jer – istina preživljava, čak i kad spomenici šute.
📢 Imate mišljenje o ovoj temi?
Uključite se u raspravu i ostavite komentar na našem sajtu ili društvenim mrežama. BALKAN X PORTAL
