U tekstu objavljenom na hrvatskom portalu Advance.hr, analitičar Davor Marjanović iznosi oštru i pesimističnu analizu trenutne situacije u kojoj se nalazi Iran, dovodeći ga u vezu sa sudbinama zemalja poput Libije, Sirije i Iraka koje su – prema njegovom mišljenju – nasjele na “mamce” Washingtona, da bi potom bile uništene.
„Vrata su razbijena, američka vojska je u pogonu – nema više povratka.“
Marjanović u tekstu navodi da su „mirovni pregovori“ sa Sjedinjenim Američkim Državama, u mnogim slučajevima, zapravo uvod u katastrofu. Libija je, podsjeća, svojevremeno eliminisala svoje oružje masovnog uništenja kao znak dobre volje prema Zapadu – da bi uskoro bila razorena, a Muammar Gaddafi brutalno ubijen. Libija je danas nestabilna i politički rascijepljena država.
Slična priča ponavlja se i sa Sirijom. Bashar al-Assad je, kaže autor, takođe vjerovao u moguću normalizaciju odnosa sa Zapadom, ali se taj proces pretvorio u razornu krizu. U tom slučaju, zahvaljujući ruskoj intervenciji, režim u Damasku je preživio, ali po visoku cijenu – ekonomsku i ljudsku.
Iran na ivici treće faze – oružanog sukoba
Prema autoru, trenutna situacija u Iranu pokazuje sve znakove ulaska u treću fazu američke strategije prema „neposlušnim državama“ – onu oružanog sukoba. Prve faze su, tvrdi, uvijek iste: demonizacija, zatim privlačenje kroz „viziju ekonomske saradnje“, a onda, kad je „čuvarkuća otvorena“, dolazi vojni udar.
U središtu teksta je teza da Amerika ne traži prijatelje, već apsolutnu kontrolu – da bi ostvarila svoju strategiju globalne dominacije. Pritom koristi sofisticirani aparat za „smjenu režima“, koji nije ovisan o jednoj administraciji, već je dio duboke, konstantne vanjske politike Washingtona.
Sjeverna Koreja – izuzetak koji potvrđuje pravilo?
Kao rijedak slučaj uspješnog izbjegavanja američke klopke, autor navodi Sjevernu Koreju. Pyongyang je, kaže, pokazao znake otvaranja tokom Trumpovog mandata, ali je zadržao dozu skepse i nije napravio ključne ustupke. Osim toga, raspolaže nuklearnim oružjem – jedinim stvarnim sredstvom odvraćanja u savremenim sukobima.
Ajatolah bio protiv, ali narod je htio dogovor
U slučaju Irana, Marjanović podsjeća kako je vrhovni vođa ajatolah Ali Hamnei godinama upozoravao da se “Amerikancima ne može vjerovati”, ali je, zbog unutrašnjeg pritiska i nade u ekonomski oporavak, ipak dozvolio pregovore. Danas, smatra autor, Iran plaća cijenu tog popuštanja.
“Možda bi Iran danas imao bombu i ne bi bio meta.”
Autor ne zagovara širenje nuklearnog oružja, ali ističe da je nuklearna moć jedini garant da te velika sila neće napasti. Kao primjer navodi Pakistan, čiji je premijer Bhutto nekada poručio da će „nacija jesti travu ako treba, ali će imati atomsku bombu“. Taj scenario je, po mišljenju autora, možda bio i jedina stvar koja je mogla osigurati stvarni suverenitet Irana.
Naivnost se skupo plaća
Advance.hr zaključuje da Iran, sada kada je napad već u toku, spoznaje da su pregovori s Amerikom bili dio veće zamke. „Vrata su razbijena, američka vojska je u pogonu, i sada više nema stajanja“, piše Marjanović, upozoravajući da jedino nadprosječna politička mudrost može spriječiti potpuni kolaps. No, takvih primjera, kaže, kroz historiju je bilo vrlo malo.
📢 Imate mišljenje o ovoj temi?
Uključite se u raspravu i ostavite komentar na našem sajtu ili društvenim mrežama. BALKAN X PORTAL
