ISTO MJESTO, DVA LICA HISTORIJE: U Vijećnici ugašena nada za pravdu i “upaljene” svijeće za slavlje SDA!

Dok SDA u Vijećnici slavi jubilej, u istoj sali je propao pokušaj revizije presude za genocid u Srebrenici!

ISTO MJESTO, DVA LICA HISTORIJE

U Vijećnici ugašena nada za pravdu i “upaljene” svijeće za slavlje SDA!

Na istom mjestu gdje je sinoć, u blještavilu i euforiji, Stranka demokratske akcije (SDA) obilježila 35 godina postojanja, nekoliko godina ranije simbolično je ugašena nada za pravdu žrtvama genocida u Srebrenici.

Vijećnica, mjesto koje bi trebalo simbolizirati pamćenje, odgovornost i državotvornost, sinoć je bila domaćin govoru Bakira Izetbegovića, predsjednika SDA, koji je s govornice poručio: „Vrijeme je da se uradi posao!“ I doista, posao je ranije – urađen. U istoj toj Vijećnici, pod njegovim političkim patronatom, 2017. godine se urušila revizija tužbe BiH protiv Srbije za genocid, koju je trebao podnijeti tadašnji agent BiH pri Međunarodnom sudu pravde – Sakib Softić.

Podsjetimo, upravo je Bakir Izetbegović tada pokušao obnoviti postupak protiv Srbije, ali bez potrebne saglasnosti Predsjedništva BiH, što je Međunarodni sud pravde odbacio. Revizija – ključna šansa da se Srbija proglasi odgovornom za genocid – propala je zbog političke neodgovornosti. Bakir Izetbegović je, uprkos upozorenjima pravnih stručnjaka i međunarodne zajednice, nastavio voditi taj proces samoinicijativno, što je rezultiralo potpunim pravnim fijaskom. Time su, kako su tada istaknuli brojni eksperti, vrata pravde za hiljade žrtava Srebrenice – zauvijek zatvorena.

U isto vrijeme, danas, Skupština Kantona Sarajevo jednoglasno je odala priznanje dr. Nevenki Tromp – ženi koja je posvetila svoj život istraživanju i dokumentovanju genocida u Srebrenici. Dok Tromp i dalje brani istinu i pravdu, oni koji su imali institucionalnu moć da učine stvarnu razliku – sinoć su slavili.

Da paradoks bude veći, SDA se hvali svojim doprinosima vladavini prava, pravosuđu i međunarodnom ugledu BiH, dok istovremeno nosi odgovornost za jedan od najtežih moralnih i političkih poraza u savremenoj historiji zemlje.

Vijećnica, simbol stradanja i obnove Sarajeva, sinoć je bila i simbol zaborava – i podsjetnik da se nepravda ne samo desila, već da je i proslavljena.

Trideset pet godina SDA – i osam godina od kada je šansa za pravdu u Hagu ugašena. U istoj sali. U istoj državi.

35 GODINA SDA: OD NARODNE STRANKE DO DRŽAVNE MAFIJE

Trideset pet godina postojanja Stranke demokratske akcije (SDA) više liči na obilježavanje trajanja jednog političkog pakla, nego na proslavu uspjeha. Sem Sebije Izetbegović, gotovo svi ljudi iz najužeg Bakirovog okruženja završili su na američkoj crnoj listi – ali glavni šef, nekim čudom, nije. A zar nije logično da ako su sluge korumpirane, gazda to ne može biti ništa manje?

Licemjerje koje se krije iza parole „vladavine prava“ otkriva se upravo u toj grotesknoj činjenici – da SDA više nikome u svijetu nije poželjan partner, osim turskom predsjedniku Erdoanu. I to ne kao državnom savezniku Bosne i Hercegovine, nego kao prijatelju partije i porodične loze. Diplomatski odnosi zamijenjeni su partijskom lojalnošću.

Ono što su od države napravili, teško je nazvati drugačije nego – državna mafija. Sve institucije su pretvorene u zaštitne mehanizme stranačkih interesa, a zakoni u alatke za progon protivnika i zaštitu svojih. Dokaz? Dovoljno je pogledati slučaj Šmrk, koji je decenijama bio zaštićen kao nacionalna svetinja. Danas ga proziva Avdo Avdić, ali tek kada je narko-penziju već zaradio. Do juče ga je štitio isti sistem koji se sada pravi nevin.

U tom cirkusu političkog beščašća, Elmedin Konaković možda najbolje simbolizira bijeg iz zatrovanog okruženja, a Haris Zahiragić njegovo nasljeđe. Zahiragić je na pitanje zašto je u SDA odgovorio: „Zato što je to prva organizacija koju su napravili isključivo Bošnjaci.“ Ta rečenica razotkriva suštinu svega: SDA nije nastala kao odgovor na nacionalizme, nego kao njihova bošnjačka verzija. Nije bila alternativa ratu, nego instrument njegovog političkog usmjeravanja.

SDA nije osnovana kao izraz volje naroda da se odupre neprijatelju, već da se učvrsti monopol nad bošnjačkim narodom, i to na štetu Republike BiH. Tako je SDA postala temelj ne samo bošnjačkog, već i sveukupnog etnonacionalnog podjela u zemlji. Uspjeh SDA, prema vlastitim standardima, nije izgradnja pravde, ekonomije, obrazovanja – već činjenica da su prvi osnovali “svoju” stranku.

U tom kontekstu, 35 godina SDA ne simbolizira kontinuitet jednog političkog programa, već kontinuiranu tragediju jedne države. Ne simbolizuje stabilnost, već stagnaciju. Ne pamćenje, već zaborav.