Ova priča možda i najbolje od svih razotkriva destruktivno djelovanje Milorada Dodika, kojim je ukrao budućnost svima koji žive u RS-u, ali sada to želi i onima iz ostatka Bosne i Hercegovine
Ako je nakon njegovog ponašanja otkako je prije skoro dva mjeseca prvostepeno osuđen na Sudu BiH ostala i trunka sumnje da je Milorad Dodik herostratski spreman uništiti i Bosnu i Hercegovinu i Republiku Srpsku ako mu je to u osobnom interesu, onda bi friška drama koja je nastala zbog slučaja Viaduct trebala i tu trunku u potpunosti odagnati.
Republici Srpskoj je isključivo zbog kombinacije Dodikove i SNSD-ove nesposobnosti i bahatosti na naplatu došla odšteta od 110 miliona konvertibilnih maraka, koja zbog kamata raste svakodnevno za još 18.000 KM.
A SVE SE MOGLO ZAVRŠITI ZA MILION DOLARA
Cijela stvar je mogla biti davno riješena nagodbom, što je Dodikova ekipa propustila učiniti. Ne treba zaboraviti da je Dodik na ovoj ili onoj funkciji neupitna vlast u Republici Srpskoj još od 2006. godine, tako da nema drugog krivca za trenutnu financijsku katastrofu koja prijeti i državi i manjem entitetu u kojeg se Dodik zaklinje, piše portal Valter.
Problem je nastao kada Vlada Republike Srpske, kojoj je tada na čelu bio Dodik, nije ispoštovala ugovor o dodjeli koncesije za izgradnju hidroelektrana slovenskoj firmi Viaduct, koji je pak ugovorila prethodna vlada SDS-a i PDP-a. S obzirom na to da se u međuvremenu pokazalo kako je firma Viaductuopće nije imala zaposlene i da je više puta bila u blokadi, logično je zapitati se je li se s njom uopće trebalo potpisati takav ugovor i je li na Vrbasu trebalo izgraditi te dvije predviđene hidroelektrane.
Drugim riječima, nije nužno bila greška raskinuti taj ugovor, ali je bila ogromna greška ignorirati posljedice tog raskidanja, propustiti stvar riješiti nagodbom koja je u jednom trenutku iznosila između jednog i tri miliona maraka, te dopustiti da cijela priča završi pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) u Washingtonu. Tu je i igru, htjela-ne htjela, ušla i BiH kao država, jer Republika Srpska nije subjekt međunarodnog prava, a ICSID se bavi sporovima između privatnih kompanija i država.
Za sve to su odgovorni Dodik i njemu bliski kadrovi, poput aktualne članice Predsjedništva BiH Željke Cvijanović. Ona je 2017. godine kao premijerka entiteta Republika Srpska bila potpisnica sporazuma s tadašnjim predsjedavajućim Vijeća ministara BiH Denisom Zvizdićem, koji je predviđao da RS snosi troškove arbitraže u Washingtonu i svega što iz nje proizilazi.
Također, Cvijanović je svojom odlukom iz 2013. da dodijeli novu koncesiju za izgradnju mini hidroelektrane entitetskoj kompaniji Elektroprivreda RS, na lokaciji blizu prethodno planirane hidroelektrane iz ugovora s Viaductom, otvorila ovoj firmi mogućnost tužbe u Washingtonu. Tada je Viaduct tražio odštetu od 46 miliona maraka, što je Cvijanović odbila.
Nadalje, stvar se mogla riješiti kada je ICSID u aprilu 2022. donio odluku da BiH Viaductu mora platiti oko 80 miliona maraka, s obzirom na sporazum iz 2017. da RS mora platiti taj dug. Ali Dodik i njegovi nisu pristali ni na to, već su se na odluku ICSID-a žalili i žalbu izgubili, a dug je zbog kamata u međuvremenu narastao na 110 miliona maraka.
Dakle, Dodik je imao kroz godine nekoliko prilika da riješi ovaj problem, najprije s isplatom od jednog do tri miliona maraka, pa onda za 46 miliona, pa za 80 miliona, ali je svaku priliku propustio, jer on zapravo nikad nije bio političar koji je sposoban rješavati probleme. Jedino što Dodik umije i što radi skoro dva desetljeća koliko drma Republikom Srpskom i podriva BiH je stvarati probleme.
Ova priča zapravo možda i najbolje od svih razotkriva njegovo destruktivno djelovanje, kojim je ukrao budućnost svima koji žive u RS-u, ali sada to želi i onima iz ostatka BiH.
KRITIKE NA RAČUN RADA ICSID-a
Treba napomenuti da se moglo pretpostaviti što će se dogoditi čim je ovaj slučaj završio na ICSID-u, s obzirom na relativno problematičnu reputaciju ove institucije osnovane 1966. godine. ICSID je pokrenut kako bi rješavao sporove između međunarodnih investitora i država, te kao neovisno međunarodno arbitražno tijelo ima 165 članica, od kojih njih nekoliko nikad nije ratificiralo svoje članstvo.
UN pak ima 193 članice, što znači da na svijetu ima 30-ak država koje ne žele imati posla s ICSID-om, a među najvećima su Indija, Brazil i Južnoafrička Republika.
U međuvremenu pokazalo da je ICSID mnogo više sklon presuđivati u korist investitora, a ne država, zbog čega je proteklih 20 godina sve više izložen raznim kritikama. One su dolazile i iz vrha EU, kako se navodi u ovom znanstvenom radu iz Europskog žurnala za međunarodno pravo, pa je tako 2015. tadašnja povjerenica Europske komisije za trgovinu Cecilia Malmström izjavila da je “ICSID najtoksičniji akronim u ovom trenutku u Evropi”.
Tadašnji predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker bio je jednako oštar, izjavivši godinu prije da “neće dozvoliti da odluke Suda Evropske unije budu ograničene posebnim režimom” ICSID-a. Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Joseph Stiglitz čak je ustvrdio da odluke ICSID-a“ugrožavaju suverenitet nacija”. Nevladine organizacije iz Evropske unije su bile još oštrije, opisujući ICSID kao “Trojanskog konja koji služi da se zamaskiraju ozbiljne prijetnje demokraciji i vladavini zakona”.
Dovoljno je navesti dva primjera koja pokazuju da te kritike nisu neutemeljene.
Prvi se odnosi na tužbu koju je 2010. pred ICSID-om pokrenula korporacija Philip Morris International,poznati proizvođač cigareta, protiv Urugvaja. Razlog tužbi je bila odluka ove južnoameričke države da pokrene javnozdravstvenu kampanju protiv pušenja, koja je uključivala i žestoke slike upozorenja o štetnosti cigareta na kutijama.
Iako je Philip Morris International nakon šestogodišnjeg mrcvarenja Urugvaja izgubio i morao ovoj državi platiti troškove suđenja u iznosu od sedam miliona dolara, mnogi u svijetu nisu bili sretni zbog toga što je zdravstvena politika jedne suverene države bila dovedena u pitanje tužbom pred ICSID-om.
GUBITAK KONTROLE NEBA KAO VELIKI SIGURNOSNI PROBLEM
Još više kritike je izazvala odluka ICSID-a iz 2012. da Ekvador mora platiti naftnoj korporaciji Occidental Petroleum čak 2,4 milijarde dolara zbog raskida ugovora, iako je u procesu dokazano da je korporacija taj ugovor prekršila. No, ICSID je zaključio da unatoč tome poništenje ugovora “nije pošteno i ravnopravno postupanje prema kompaniji”. Ekvador je nakon toga u znak protesta prestao biti član ICSIDA-a.
Zamjerke ICSID-u uključuju i to da je s vremenom počeo dodjeljivati sve izdašnije odštete korporacijama, naročito naftnim kompanijama, te da odluke ove međunarodne institucije iz Washingtona koče borbu protiv klimatskih promjena, a sve u korist krupnog kapitala.
Čim je slučaj Viaduct završio pred ICSID-om, Dodik i njegovi puleni su se trebali pripremiti da će RS morati iskeširati pozamašnu odštetu. Kako to nisu učinili, došli smo u situaciju da pravni predstavnici Viaducta provode naplatu odštete na sve moguće načine, s najtežom posljedicom ugrožavanja rada BHANSA, Agencije za pružanje usluga u zračnoj plovidbi BiH.
Tako su se kontrolori leta ni krivi ni dužni našli u situaciji da im se smanjuju i kasne plaće zbog odluke belgijskog suda da Eurocontrol ne isplati pripadajuća sredstva BHANSA zbog naplate duga koju traže pravni predstavnici Viaducta. Sve što su predstavnici sindikata BHANSA proteklih dana izjavljivali u javnosti svatko razuman može samo supotpisati. Sramotno je u kakav su položaj dovedeni i to još radnici čiji je posao ionako jedan od najstresnijih na svijetu, s obzirom da o njihovoj staloženosti i profesionalnosti ovise životi hiljada avionskih putnika.
Konačni rezultat ove blokade bi mogao biti da BiH izgubi kontrolu nad svojim zračnim prostorom, što bi onda otvorilo put tome da kontrolu nad njim preuzmu Hrvatska i(li) Srbija. Uzimajući u obzir trenutne odnose u regiji, to bi bila potencijalna sigurnosna katastrofa za BiH, a poniženje svakako.
Vijeće ministara kojim predsjedava Borjana Krišto (HDZ), lojalni kadar Dragana Čovića, ujedno i najbližeg političkog partnera Milorada Dodika, trenutno se ne pokazuje doraslim rješavanju ovog problema. Puno se sastanči, puno se priča, ali se ništa konkretno još nije napravilo.
Dodikovi kadrovi u Vijeću ministara naravno sabotiraju svako rješenje, što je Krišto javno priznala, ali skoro pa jedino čega se ona dosjetila je da Federacija BiH plati odštetu, pa da se kasnije oko toga nateže s Republikom Srpskom. Logično je da premijer FBiH Nermin Nikšić i njegov ministar financija Toni Kraljević na to nisu pristali, ne zato što ne žele pomoći državi, već zato što znaju da s RS-om nema dogovora dok je tamo Dodik „bog i batina“.
ŠTA MOŽE TUŽILATVO, A ŠTA ĆE URADITI ČOVIĆ
U međuvremenu je i Tužilaštvo BiH potvrdilo da radi na slučaju Viaduct po prijavi koju je podnijelo Pravobranilaštvo BiH. Istim slučajem se bavi i Opštinsko javno tužilaštvo u Banja Luci, no teško je od pravosudnih institucija u RS-u očekivati da će išta napraviti protiv kadrova SNSD-a.
Dodik je u još jednom izljevu besramnosti, nakon što je za nastalu situaciju okrivio sve druge osim sebe i Željke Cvijanović, ponudio rješenje koje to nije.
“Na računu Centralne banke i drugih banaka nalazi se preko 700 miliona neraspoređenih sredstava, od kojih gotovo 300 miliona pripada Republici Srpskoj. Tim sredstvima, kao i onim iz drugih izvora, mogu se izvršiti poravnanja. Međutim, ovdje očigledno nije namjera da se problem riješi, već da se nanese šteta Republici Srpskoj, po cijenu da bude kažnjena i Federacija BiH“, izjavio je Dodik.
No, ne postoji nikakva garancija da bi RS doista tim sredstvima platila odštetu ako bi ih dobila. S obzirom na Dodikovo ponašanje proteklih tjedana, jasno je zašto mu nitko ne vjeruje. Kao i u vezi presude na Sudu BiH, Dodik krivi sve druge za ono što je isključivo njegova krivica. Uostalom, RS je na rubu bankrota i bez odštete koju mora platiti Viaductu, što je također posljedica Dodikove koruptivne i financijski neodgovorne politike.
Na meti izvršenja prinudne naplate duga Viaductu je i sama Centralna banka, s obzirom na odluku Općinskog suda u Mostaru da se krene u zapljenu njene imovine u ovom gradu. Centralna banka se, naravno, odmah žalila na tu odluku, ali je zastrašujuće što se uopće našla u takvoj situaciji. Time smo došli na prag potencijalnog kolapsa platnog prometa u cijeloj BiH.
Sve u svemu, u interesu BiH i RS je što prije platiti odštetu Viaductu, bilo to fer ili ne. Fer je u ovoj cijeloj priči vjerojatno od samog početka odnosno od dodjele koncesije Vidauctu samo misaoni pojam.
Ako Dodikovi članovi Vijeća ministara opstruiraju moguća rješenja, onda ih što prije treba zamijeniti. Opozicija iz RS-a je spremna zauzeti njihova mjesta. I tu opet dolazimo do toga da je ključ rješenja, a time i najveća politička odgovornost, u rukama Dragana Čovića, koji taktički odugovlači s tim procesom, još jednom pomažući beskrupuloznom Dodiku da glavu održi iznad vode, pa i po cijenu stabilnosti cijele BiH.
U tom smislu bi baš drama koju BiH ovih dana proživljava zbog slučaja Viaduct mogla Čovića konačno istjerati na čistac: ili BiH ili Dodik.
Čović je na potezu.
(TBT)
Izraženi stavovi i mišljenja u tekstovima su isključivo autorski i ne odražavaju nužno stavove uredništva ili vlasnika Balkan X portala.
