ZADUŽI PA UPRAVLJAJ! Dok narod šuti, Nikšić podiže plate.

Ne puca se više iz rovova. Puca se iz bilansa.

Rat se vodi zaduženjima. A okupacija dolazi – potpisom.

Nakon što su razmontirali sigurnosnu vertikalu (Osmica), pa ekonomsku otpornost (Fadil), na red je došao treći stub otpora – državne finansije.

Udar je precizan, tempiran i tehnički savršen: uvući narod u tiho ropstvo, bez ijednog ispaljenog metka. A egzekutor tog plana danas nosi ime – Nermin Nikšić.

Vlada Federacije BiH, pod njegovim vodstvom, u protekle dvije godine udvostručila je unutrašnji dug – sa 682 miliona na preko 1.500 miliona KM.

I ne samo to – tempo zaduživanja ubrzava se iz mjeseca u mjesec: 50 miliona, 39,6 miliona, pa opet 50… Aukcija za aukcijom, papir za papirom – sve do potpunog gubitka fiskalne samostalnosti.

Ali tu nije kraj.

Nakon što se zaduže za tekuću potrošnju – bez investicija i bez ikakvog razvoja – isti ti političari sebi povećavaju naknade.

Po novim uredbama:

611 KM za stanarinu,

300 KM za „odvojeni život“,

i posebni bonusi za rad noću i praznicima.

Zaduže nas – pa sebe nagrade.

Prodaju našu budućnost – pa sebi isplate smještaj.

A narod?

Narodu ostaje 35% inflacije, rast kamata, upozorenja MMF-a i lista čekanja za hljeb.

Dok se oni raspoređuju po službenim stanovima – građani se raspoređuju po redovima za lijekove.

I nije ovo slučajno.

Prvo se pravi haos – zatim se nudi spas.

Zvuči poznato? Tako funkcionišu sve šeme kolonijalnog menadžmenta:

Zaduži – pa upravljaj.

Oslabi institucije – pa ponudi stabilnost.

Ukradi autonomiju – pa proglasi „normalizaciju“.

Zato je Nikšićeva vlada idealna za ovu fazu: ne zna, ne smije i ne pita.

A ko su saučesnici u ovoj matrici?

Stranke koje čine njegovu vladu:

SDP, NiP, Naša stranka, HDZ, HDZ 1990 i SN-Ramo Isak.. Oni ne vode državu – oni izvršavaju instrukcije.

Oni ne zastupaju narod – oni servisiraju sistem.

A sistem više nije lokalni. On je globalno umrežen.

Svaka emisija obveznica, svaka tranša MMF-a, svaki revolving kredit – nisu samo brojke. To su nove karike u lancu kojim se BiH veže za volju onih koji nikada nisu željeli njenu snagu.

Zato je smaknuće Fadila bilo nužno – jer je govorio o ekonomskoj nezavisnosti.

Zato se sada napada sve što podsjeća na otpor – jer je odlučeno da Bosna više nikada ne smije disati sama.

I sada – ključna spoznaja:

Nijedna okupacija nije uspjela dok narod nije povjerovao da je slab.

A mi nismo slabi – mi smo opljačkani.

Mi nismo siromašni – mi smo sistemski poniženi.

Ali postoji granica. I ona se približava.

Jer narod može biti prevaren.

Može biti razočaran.

Ali nikada – zauvijek porobljen.