“SIPA marljivo čeka da Dodik napusti zemlju, pa tek onda preduzima akcije. Valjda da ga ne uznemire. Jer što bi ga hapsili ovdje, kad se može hapsiti negdje gdje nije? Možda čekaju da opet ilegalno ode, pa da onda pokušaju sa hapšenjem kad ne bude tu? To se zove strategija. Ko nas je kleo, nije dangubio, a i narodu sve dojadilo!”
Piše: Dragan Bursać
Ima tih nekih hapšenja koja su, kako da kažem, više teorijska nego praktična. Kao da gledamo novu sportsku disciplinu — “Traženje Milorada Dodika tamo gdje ga nema”, gdje se priznaju samo zlatne, srebrne i bronzane potjernice. Ali crvena? E, crvena ne može! Da ne pretjeramo, ipak je to čovjek s gustim rasporedom – jedan dan kafić u centru Banje Luke, drugi dan rušenje države, treći dan borba protiv antisemitizma u Izraelu, četvrti dan – smisliće nešto.
A kako Dodik prelazi iz jedne discipline u drugu? Pa, recimo da se u BiH otvorio novi vid teleportacije, nazvan VIP traka. Scena izgleda ovako: rampa na graničnom prelazu Sremska Rača, koja obično stoji čvrsto spuštena, ovoga puta – čudo neviđeno – sama od sebe podignuta! Policajci na granici nisu ni trepnuli, a kolona crnih limuzina prošla je glatko, kao kroz vlastito dvorište.
Nezvanično, vjeruje se da je u jednom od tih vozila bio i predsjednik RS-a Milorad Dodik, kojem je, uzgred budi rečeno, izrečena mjera zabrane putovanja. Ali koga briga? On nije bilo ko – on je čovjek kojem se putuje i kada mu se ne smije.
A kad su se policajci malo trgli iz sna i rekli: “Čekaj, je l’ ono prođe Dodik?”, nazvali su kolege u Srbiji da provjere. Ovi su, naravno, odgovorili: “Ma kakvi, nismo nikog vidjeli!” Ni traga ni glasa o njemu, kao da su ga kroz granični prelaz prošvercali vanzemaljci.
A možda je bio i u helikopteru, vrag će ga znati? Vrag hoće, ali SIPA neće, ne zna ili ne može.
Elem, Granična policija BiH sada hitno provodi istragu. Valjda su im tek sad javili da su oni, između ostalog, nadležni za – pazite sad – kontrolu granice. Navodno će preduzeti sve raspoložive mjere. Samo da prvo provjere gdje su im mjere i šta im je raspoloživo. Da ne bi prekoračili ovlasti, gluho bilo.
Najveći uspjeh SIPA-e u cijeloj ovoj operaciji je što radnici uredno dolaze na posao. Svaka čast! Službeno, Dodika traže, neslužbeno—on fino s Viškovićem i Stevandićem pije kafu u centru Banje Luke. Svi zajedno, navodno u bjekstvu. I tako se naši “odbjegli političari” druže, ćaskaju, smišljaju kako će dalje urušavati državu, pa ako im se ne da, sutra opet isto.
Ali ne budimo nepravedni prema SIPA-i. Oni marljivo čekaju da Dodik napusti zemlju, pa tek onda preduzimaju akcije. Valjda da ga ne uznemiravaju. Jer što bi ga hapsili ovdje, kad se može hapsiti negdje gdje nije? To se zove strategija. I onda kad on konačno ode, SIPA krene u akciju, Tužilaštvo se oglasi, a sudovi se namršte i kažu: “Uh, za malo!”
A Stevandić? E, to je posebna priča. On je, kako stvari stoje, ilegalno izašao iz zemlje i ilegalno se vratio u istu. I sad bi ga legalno trebali hapsiti? Ali ne hapse. Možda čekaju da opet ilegalno ode, pa da onda pokušaju sa hapšenjem kad ne bude tu?
I dok se mi ovdje pravimo da ga tražimo, Dodik nam maše iz Tel Aviva. Kažu da smiruje situaciju. Koliko puta, pitamo se svi? Toliko puta da bi se moglo uvesti u školski program kao posebna matematička oblast: “Dodikova putovanja i nehapšenja – problem sa više nepoznatih i bez rješenja.”
I tako, pravosuđe “traga”, Dodik leti, rampa se diže, policajci ne vide, SIPA diše punim plućima, a mi rastrzani, izmrcvareni i zbunjeni i dalje čekamo da se konačno desi nešto što znamo da se neće desiti.
Da nas nema, trebalo bi nas izmisliti.
Izraženi stavovi i mišljenja u tekstovima su isključivo autorski i ne odražavaju nužno stavove uredništva ili vlasnika Balkan X portala.
