Izrael i Iran dvije su velike regionalne vojne sile, a uvijek kada prijeti opasnost od izravnog sukoba ovih dviju neprijateljskih zemalja i najvećih rivala na Bliskom istoku, postavlja se pitanje tko je ipak jači kada su vojni resursi u pitanju.
Izraelska vojska je relativno manja, ali tehnološki izuzetno napredna i dobro opremljena. Iran, pak, ima i nadmoć u broju vojnika i brojnih oružanih sustava, poput topništva ili tenkova, ali se njegove oružane snage oslanjaju na zastarjelu tehnologiju u područjima kao što su, primjerice, ratno zrakoplovstvo i oklop.
Ukupne brojke o vojnoj moći dviju zemalja variraju od izvora do izvora, a i drugačiji su kriteriji procjene stvarnih vojnih sposobnosti.
Ovom prilikom prenosimo podatke koje je objavio Međunarodni institut za strateške studije (International Institute for Strategic Studies – IISS) 2023. godine, no pretpostavlja se da obje zemlje održavaju ove brojke najmanje na toj, a vjerojatno i većoj razini.
Zalihe balističkih raketa najveća iranska snaga
Što se tiče ukupne vojne snage Irana, prema stranici Global Firepower, koja se bavi analizom podataka o vojnoj moći, naoružanju i vojnim sposobnostima zemalja, Iran zauzima 14. mjesto po snazi na ljestvici 145 analiziranih zemalja, dok se Izrael nalazi na 17. mjestu. Iran ima jedan od najvećih arsenala balističkih projektila na Bliskom istoku, kako je pisao New York Times citirajući jednog stručnjaka. Zalihe balističkih i krstarećih projektila koje se nalaze pod zapovjedništvom moćne Iranske revolucionarne garde trebale bi biti njegova najveća snaga. To uključuje krstareće rakete i protubrodske rakete, kao i balističke rakete dometa do 2000 kilometara, što znači da mogu pogoditi bilo koju metu na Bliskom istoku.
Tu su i hipersonični projektili – iranska državna televizija izvijestila je da je u napadu na Izrael u utorak navečer iranska vojska prvi put koristila hipersonične rakete Fattah. Nikako ne treba zaboraviti niti zahuktali iranski program razvoja bespilotnih letjelica, a kada je zrakoplovstvo u pitanju, radi se o zastarjeloj floti s letjelicama starim i 50 i više godina, a mnogi od njih nisu operativni zbog nedostatka rezervnih dijelova.
S druge strane, među stručnjacima postoji tema pouzdanosti iranskih raketa – američki obavještajci procjenjuju da je oko polovice iranskih projektila otkazalo pri lansiranju ili u letu prilikom napada na Izrael u travnju.
Dok zapadne sankcije bitno utječu na iranske pokušaje modernizacije zastarjelih grana vojske i resursa, Izrael raspolaže najnaprednijim i najsofisticiranijim naoružanjem u svim granama oružanih snaga – na kopnu, moru i u zraku. Izraelski napredni borbeni zrakoplovi daju toj zemlji posebno nadmoć u zraku, no Izrael se u tom dijelu, kako navode stručnjaci, ipak suočava s nekoliko prepreka, što uključuje manjak zračnih tankera za dopunu goriva u zraku. Izrael također treba dopuštenje nekoliko zemalja za prelazak njihovog zračnog prostora kako bi njihove letjelice došle do Irana.
Posebno su ranjive iranske zrakoplovne snage, barem u potencijalnom sukobu s Izraelom. Vjeruje se da Iran ima samo nekoliko funkcionalnih napadnih zrakoplova, među kojima je nešto ruskih mlažnjaka te američki ‘vintage‘ avioni F-4 i F-5, nabavljeni prije 1979. godine. Sve u svemu, Iran navodno ima jednu eskadrilu od devet zrakoplova F-4 i F-5, jednu eskadrilu ruskih mlažnjaka Su-24, nekoliko primjeraka MiG-29 te pokoji F-7 i F-14. Istovremeno, Izrael ima na stotine suvremenih američkih F-15, F-16 i F-35. No, i ove brojke, kako se može vidjeti u tablici, variraju od izvora do izvora.
Kada su u pitanju same ljudske snage, treba uzeti u obzir da su Iranci jedna od najmlađih populacija na svijetu i broji blizu 90 milijuna ljudi, dok Izraelaca ima oko 10 milijuna. Kad je Iran u pitanju, treba razlikovati tradicionalnu vojsku i Iransku revolucionarnu gardu (IRGC), koju se smatra dominantnim i ključnim elementom iranske vojne moći. Procjenjuje se da izraelsko vojno osoblje ukupno broji oko 640 tisuća ljudi, od čega je 169.500 aktivnih vojnika i vojnikinja. U pričuvnom sastavu je oko 460 tisuća ljudi, a treba uzeti u obzir i obvezu služenja vojnog roka, koji za muškarce iznosi 32 mjeseca, a za žene 24, što također doprinosi održavanju snažnih vojnih snaga.
Željezna kupola i iranski dronovi
Stručnjaci općenito smatraju da bi u slučaju izravnog sukoba Izrael imao vojnu nadmoć, kako ofenzivno tako i obrambeno, no da prijetnju koju predstavlja iranski arsenal dronova i projektila nikako ne treba ne treba ignorirati, unatoč izuzetno moćnom izraelskom protuzračnom sustavu u kojem posebno mjesto zauzima glavna ‘zvijezda‘, tzv. Željezna kupola (Iron Dome).
Iako je desetljećima pod raznim sankcijama, Iran je uložio velika sredstva u razvoj domaćeg programa naoružanja, što je rezultiralo jeftinim i učinkovitim bespilotnim letjelicama, kao i spomenutim naprednim balističkim projektilima. John Krzyzaniak, znanstveni suradnik na Projektu za kontrolu nuklearnog oružja u Wisconsinu, rekao je u travnju da iranske rakete “predstavljaju ozbiljnu prijetnju” Izraelu. Iranski borbeni i samoubilački dronovi, s druge strane, mogu “izazvati pustoš među civilnim stanovništvom” ako bi bili ispaljeni u velikom broju, rekao je.
Ipak, kad je protuzračna obrana u pitanju, Teheran ovisi o nizu lokalno proizvedenih protuzračnih baterija, a raspolaže i sustavima iz sovjetske ere te nekoliko američkih i britanskih protuzračnih sustava koji su u zemlju došli još prije islamske revolucije, odnosno prije više od 40 godina. Ništa od toga ne može se uspoređivati s izraelskom ‘Željeznom kupolom‘. Kralježnicu obrane čine sovjetski i ruski sistemi S-200 i S-300 koji su uvedeni u upotrebu 60-ih i 70-ih godina. Najnovija verzija navodno može srušiti zrakoplove, projektile i dronove na udaljenosti od 150 kilometara.
Uz njih se Iran može osloniti na domaći sistemi Bavar-373, čiji bi radar, na papiru, trebao biti u stanju detektirati i pratiti do 60 meta simultano na udaljenosti od 450 kilometara, dok bi lanser trebao moći napasti šest meta istodobno na maksimalnoj udaljenosti od 300 kilometara. Osim ovih dalekometnih sustava, vjeruje se da postoji i niz drugih lokalno izrađenih protuzračnih sustava srednjeg i kratkog dometa kao što su Arman, Tactical Sayyad ili Khordad-15. Trebali bi biti kadri srušiti mete na udaljenosti do 175 kilometara na različitim visinama.
Nadmoć u zraku, ali zrakoplovima teško do Irana
Arman, raketni sustav instaliran na kamion i predstavljen 2022. godine, trebao bi moći srušiti balističke rakete, što nije u stanju nijedno od ruskih oružja trenutačno aktivnih u Iranu. Iste je godine predstavljen i Azarakhsh, kompaktniji protuzračni sustav osmišljen za rušenje dronova i kvadkoptera.
U svakom slučaju, prema brojnim stručnim procjenama, Izrael svakako zadržava vojnu nadmoć. Osim operativne i obavještajne prednosti Izraela nad Iranom, on također raspolaže nuklearnim odvraćanjem. Iako zemlja to nikada nije potvrdila, općenito se vjeruje da Izrael posjeduje nuklearno oružje, a Inicijativa za nuklearnu prijetnju sa sjedištem u Washingtonu procjenjuje da Izrael raspolaže s oko 90 nuklearnih bojevih glava.
No, kada se govori o konvencionalnom sukobu, kako je ranije pisao Jutarnji list, mnogo je bitnih čimbenika u procjeni stvarne operativne vojne moći dviju zemalja. Granice dviju država udaljene su više od 900 kilometara jedna od druge na najbližim točkama, međutim većina iranskih vojnih baza i nuklearnih postrojenja nalazi se više od 2000 kilometara od Izraela. Stoga bi za napade u dubini Irana Izrael morao koristiti američke zrakoplove F-15i Ra’am i stealth mlažnjak F-35i Adir. Ti zrakoplovi jesu optimirani za dalekometne udare, ali bi se morali dopunjavati gorivom u zraku ako žele napasti udaljenije mete.
Druga opcija je dodavanje eksternih spremnika za gorivo, ali time bi bila poništena osnovna prednost stealth aviona F-35 Adir – nevidljivost za radare. Postoje nepotvrđeni navodi da je Izrael dizajnirao eksterne spremnike za F-35 koji omogućuju određeni stupanj radarske nevidljivosti.
Ruta bi im također bila prilično izazovna. Saudijska Arabija i Jordan teško će Izraelu odobriti prelete preko svog teritorija s idejom da napadnu Iran i to iz dva razloga – ne žele biti uvučeni u potencijalni širi sukob i ne žele dodatno uznemiriti vlastito stanovništvo koje se većinom izrazito protivi izraelskoj invaziji na Gazu.
Pomorske snage
Ako bi pak letjeli niz Crveno more, oko Jemena i Omana, to bi značilo put od 4700 kilometara prije nego što uopće dođu do iranske obale. Najbrža ruta do sjevernog Irana bila bi preko Sirije i Iraka. Iako Sirija ima aktivnu protuzračnu obranu, Izrael ju je kadar onesposobiti, bilo elektroničkim ometanjem, bilo kibernetičkim napadom.
Osim zrakoplova Izrael na raspolaganju ima i njemačke dizelske podmornice klase Dolphin, koje stručnjaci smatraju idealnim za operacije uz obalu. Dvije najnovije podmornice izrađene za Izrael opremljene su sustavom AIP (air-independent propulsion), odnosno pogonom koji ne zahtijeva zrak i omogućuje im da ostanu ispod površine i po nekoliko tjedana. Podmornice Dolphin naoružane su verzijom krstareće rakete Popeye za napade na kopnene ciljeve – Turbo Popeye. Riječ je o raketi s dometom od 200 do 350 kilometara koja se može lansirati ispod površine kroz cijev za torpedo.
Postoje navodi o verzijama Popeyea s dometom od čak 1500 kilometara koje se na najnovijim verzijama Dolphina mogu lansirati vertikalno. Idealna opcija za podmornički napad bila bi akcija iz međunarodnih voda, pri čemu bi meta, podsjetimo, trebala biti dovoljno važna da ima smisla, ali opet ne toliko važna da izazove opći rat.
Jedna od najočitijih iranskih meta za ove podmornice je, pak, Behshad, zapovjedni brod za prikupljanje obavještajnih podataka koji pripada floti Revolucionarne garde.
Izraženi stavovi i mišljenja u tekstovima su isključivo autorski i ne odražavaju nužno stavove uredništva ili vlasnika Balkan X portala.
