TUGA JEDNOG ODJELJENJA (c)
Redakciji portala stiglo je pismo bivših učenika VIIIc Osnovne škole Albin Herljević (Centar) Tuzla, generacija 1991.-1999. godina.
Pismo prenosimo u cijelosti:
“Ponukani viješću o iznenadnom, preranom gubitku našeg sugrađanina Amera Šehića, koji je preselio u svojoj 39. godini, sjetili smo se, i ovim putem odlučili odati počast osim Ameru i njegovom bratu Azuru kao i ostalim drugarima iz razreda koji na žalost više nisu sa nama i koji su nas prerano napustili. Danas, naš VIIIc broji 6 učenika manje. Šest meleka ili anđela.
Kada smo se te 1999. godine pozdravili i izljubili na maturalnoj večeri u ,,Bristolu“ nismo ni slutili da će takva crna sudbina zadesiti odjeljenje.
Prva nas je napustila Mirela Petrovac, odlična i primjerena učenica, članica horske sekcije. Učenica svima za primjer. Šok i nevjerica, nije doživjela ni svoj 20. rođendan. Nedugo nakon toga, potresa nas nova tragedija, vijest o saobraćajnoj nesreći sa teško povrijeđenim licima. Među njima i dobro poznato ime, Spahić Adnan.
Pa to je naš Tečo, dal je moguće? Izdrži druže! Naše molitve su tih dana bile uz Teču, našeg dragog drugara, šmekera. Svi su ga voljeli. Bilo je to jedno divno biće koje je bilo nemoguće ne voljeti. Allah je dijelom uslišio naše molitve, Tečo se brzo oporavio, ali na žalost ne zadugo. Umro je od posljedica te saobraćajke, zalutalog tromba, na intenzivnoj njezi UKC-a, 2004. godine.
Shrvani od bola i tuge, zbunjeni i u šoku mislili smo i nadali se da je tu kraj našim nedaćama. Sve dok nije došla CRNA 2013. godina u kojoj smo izgubili čak troje drugara.
Šokantni naslovi u medijima širom regiona ,,Monstruozno ubistvo u Tuzli“ i naša voljena drugarica Šejla Spasojević, stradala od ruke koja je hranila i trebalo da štiti do kraja. Stradala od ruke vlastitog oca. Naša Šejla, tiha i neprimijetna, ljubitelj košarke i član košarkaške sekcije. Počivala u miru Božijem.
Još uvijek u šoku, kao omamljeni, kao iz nekog horor filma upijamo slijedeću vijest: Dvadesetosmogodišnji mladić bacio se sa 13. sprata, iza sebe ostavio oproštajno pismo.
Čake druže zašto, pa zašto i ti? Naš dobri Čaki, svima drag, sportista. Koja muka čovjeka na to natjera? Ispratismo mi i našeg Čakija, Nihad Čakišić 1984-2013. El fatiha.
Ali tu nije kraj, opet, pa zar opet crna hronika i opet poznata imena?
U saobraćajnoj nesreći u naselju Solina smrtno je stradao i naš Mario Mićanović. Teniser, frajer, mangup. Poginuo kao pješak od naleta automobila. Kažu, bacio se pod auto, dva dana pred kraj crne, najcrnje 2013. godine. Tuga. Počivao u miru Božijem.
Već odavno po gradu kruže priče o crnoj generaciji VIIIc, razrednika Salković Ismeta, našeg dobrog Isme, koji je zajedno sa nama upijao crnu hroniku i tiho brisao suze za izgubljenim mladim životima.
Kao naviknuti na takvu tužnu sudbinu, ni malo iznenađeni, 2022. godine primamo vijest da nas je iznenada, od posljedica srčanog udara, u trideset osmoj godini života, napustio i naš Šehić Azur, naš dobri Zure iz Kule. Lahka ti zemlja bosanska, druže Azure.
Trebali smo slaviti 25 godina male mature. Nismo se okupili. I da jesmo, bilo bi bolno i pretužno. Dugo će se još prepričavati tužna sudbina i bolna sjećanja jednog odjeljenja. Molimo dragog Boga i Allaha da nas pazi, sačuva od iskušenja i da nam sabura”.
Učenici VIIIc
