U filmu „Gori vatra“ (2003) scenariste i reditelja Pjera Žalice, Bosna i Hercegovina u kojoj je netom završen rat, dočekuje američkog predsjednika. Kako bi „na terenu“ primijenili zahtjevne koncepte tolerancije, pomirenja i suživota koje im je onako traumatiziranima i još prepunim animoziteta prema ratnom neprijatelju nametnula međunarodna zajednica, lokalna vlast u Tešnju prvi put nakon rata uspostavlja saradnju između vatrogasnih jedinica iz Federacije i Republike Srpske. Stvari u početku idu krajnje „kilavo“, obostrano nepovjerenje je i više nego očigledno, no u očekivanju dolaska prvog čovjeka najmoćnije sile svijeta vatrogasci iz dva entiteta na koncu ipak uspijevaju ostvariti ako već ne prijateljski, onda makar tolerantan, pristojan međusobni odnos.
Dešavanja kojima posljednjih dana svjedočimo u Bosni i Hercegovini podsjećaju na neku iskrivljenu, apsurdnu verziju Žalicinog filma. Dok požari bjesne širom države, naši političari se prepucavaju „čiji je veći“ – helikopter, dakako, i ko od koga i kakve dozvole treba tražiti za gašenje vatre koja pustoši sve pred sobom, uključujući Nacionalni park „Sutjeska“ i Ponijere kod Kaknja.
Ne trebaju nam helikopteri iz Srbije, imamo mi naše helikoptere Oružanih snaga koji će gasiti požare – govorili su prkosno Zukan Helez i Elmedin Konaković kada je tek planulo na Sutjesci. Dan-dva kasnije, kada se ispostavilo da kapaciteti Oružanih snaga ipak neće biti dovoljni da ugase sve vatre, Vijeće ministara na hitnoj sjednici zatražilo je, štaviše, zamolilo da u BiH dođu helikopteri iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Burundija, ako zatreba.
Još 2021. godine Vlada Federacije BiH usvojila je informaciju o potrebi nabavke letjelica koje će gasiti požare. Planirana je kupovina dva aviona – air traktora i dva helikoptera. U elaboratu koji je tada pripremila radna grupa za Vladu FBiH, navedeno je da je glavni cilj „formirati funkcionalne zračne snage u Federaciji koje će biti optimalno kapacitirane ljudskim i materijalnim resursima“, te istaknuto kako je uspostava jedinice neophodna zbog učestalih i opsežnih požara. Tri godine kasnije, funkcionalne zračne snage u Federaciji su i dalje mrtvo slovo na papiru. U nabavku kanadera i air-traktora se možda ne razumijemo previše, ali ono što sigurno znamo je da je ministrima i premijerima u federalnoj Vladi prioritet da svakih par godina obnove svoj vozni park novim limuzinama, a za požare će se već pobrinuti neko od naših dobrih susjeda. Baš kao što se onomad u vrijeme pandemije korona virusa, dok su građani Federacije mjesecima uzalud čekali da njihova vlast reaguje, Aleksandar Vučić pobrinuo za vakcine.
Bildanje patriotizma Heleza, Konakovića i ostalih na primjeru gašenja požara sagorjelo je u svoj svojoj političkoj bijedi i nesposobnosti. Ugašeno je brže od plinskih gorionika koje je cijelom Sarajevu prije 24 sata ugasio Nedeljko Elek, direktor Sarajevo-gasa Istočno Sarajevo, nakon spora sa Energoinvestom oko plaćanja cijena gasa. Samo milošću Milorada Dodika, kako je naglasio Elek, Sarajlijama je nakon višesatne neizvjesnosti ponovo pušten plin.
– U osam sati sam potpisao da se pusti plin, jer je to od mene tražio Milorad Dodik – rekao je Elek i dodao da što se njega tiče, on ne bi puštao plin. Ali, naredba je naredba.
Ova kratka, ali dramatična epizoda mnoge je Sarajlije podsjetila na godine opsade grada, kada smo kolektivno bili u milosti agresora i iz dana u dan čekali kada će nam pustiti vodu i struju. I agresor je imao dušu, mora se priznati, pa su ove vitalno važne energente građanima opkoljenog Sarajeva naizmjenično puštali svakih par dana, a ponekad bi se desilo i da puste oboje istovremeno (o, radosti!).
I Milorad Dodik ima dušu – to nam je, eto, jučer zorno i slavodobitno demonstrirao preko svog poslušnika Eleka. I ko je sada krivac za ovu situaciju sa plinom? U južne i ostale interkonekcije se možda ne razumijemo previše, ali ono što sigurno znamo je da se ni po koju cijenu nije smjelo dozvoliti da nam snabdijevanje glavnog grada plinom zavisi od Dodikovog raspoloženja – koje je, kao što smo do sada svjedočili u bezbroj navrata, krajnje nepredvidivo.
Ako smo već primorani da zavisimo od pomoći Vučića i Dodika u tako marginalnim stvarima kao što su gašenja požara i isporuka plina, u jednom nam ne mogu oduzeti naš prkos, ponos i patriotizam. Pokazala nam je to gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić.
SPOMENICIMA PROTIV DUŠMANA
“Proteklih dana sam svjedok rasprave i razgovora koji se vodi o samom spomeniku Mehmedu Alagiću. Ja kažem da sada, nakon svih reakcija, treba izgraditi još jedan spomenik generalu Alagiću! Nema kompromisa i nema diskusije kada govorimo o ljudima koji su branili Bosnu i Hercegovinu”, izjavila je jučer u intervjuu.
Ove njene riječi možda su negdje i očekivane s obzirom na općepoznatu sklonost sarajevske gradonačelnice zvanu “gdje god nađeš zgodno mjesto, spomenik posadi”. Međutim, ono što bi moglo biti donekle sporno u plemenitim namjerama Benjamine Karić je činjenica da je general Alagić bio optužen pred Tribunalom u Haagu za ratne zločine koje su pod njegovom komandom počinili mudžahedini u sastavu Armije BiH, i to su te “rasprave” o kojima govori Karićeva. Alagić presudu nije dočekao, umro je 7. marta 2003., u 55. godini. Po njemu je nazvana ulica u sarajevskom naselju Nova Otoka, a početkom ovog mjeseca na Vlašiću je svečano otkriven monumentalni spomenik u njegovu čast.
I Benjamina Karić će mu sada, iz inata, možda izgraditi još jedan. Nije da mu treba, ali njoj je itekako neophodan. Jer bliže se lokalni izbori i valja pridobiti glasače, a nema jednostavnijeg načina za to nego da u svakoj prilici demonstriraš lažni patriotski naboj – od dijeljenja besplatnih ćevapa na Baščaršiji u društvu Christiana Schmidta, do zatrpavanja Sarajeva spomenicima uz koje bi, možda, trebalo staviti još koju “vječnu vatru”. Pa kad nam Elek i Dodik zimi opet zavrnu plin, da se imamo na čemu grijati… SB
