Iduće godine navršit će se trideset godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Djeca koja su se rodila te godine i koja se ne sjećaju devedesetih već su odrasli ljudi.
BiH se decenijama poslije tretira kao postkonfliktna zemlja, iako bi preciznije bilo reći da je konfliktna zemlja u kojoj sukob nikada nije ni okončan, samo je prekinut rat. Bosna i Hercegovina je država u kojoj ratni zločinci slobodno hodaju, osuđeni za ratne zločine su van granica države, a brojni masovni zločini nikada nisu procesuirani. Dok preživjeli čekaju pravdu, vrijeme prolazi, a sve je manje nade da će ikada biti podignute optužnice za ubijanje civilnog stanovništva, masovne progone, maltretiranje stanovništva, logore i sve užase etničkog čišćenja iz devedesetih. Jedan od gradova na koje je Tužilaštvo BiH „zaboravilo“ je Goražde, koje su ratnih devedesetih zvali „gradom herojem“, jer je ono bilo simbol preživljavanja, otpora i jedini grad u istočnoj Bosni u koji nisu ušle jedinice VRS-a i raznih paravojnih formacija, kao što je bio slučaj s ostalim gradovima ovog dijela Bosne.
Kada govorimo o zločinima iz devedesetih godina, vjerujem da većina ljudi prvo pomisli na istočnu Bosnu ili bosanskohercegovačko Podrinje. Na ovom prostoru izvršeno je brutalno etničko čišćenje bošnjačkog stanovništva, masovni zločini nad civilima, zatvaranje civila u logore, zlostavljanje, ratna silovanja, a 1995. godine je počinjen i genocid u Srebrenici, koji vlasti u Republici Srpskoj i Srbiji gotovo svakodnevno negiraju, uprkos sudskim presudama i obimnoj dokumentaciji. Bh. dio Podrinja – koji se dijeli na gornje Podrinje, u koje spadaju opštine Višegrad, Goražde, Foča, Čajniče i Rogatica, i donje (opštine: Srebrenica, Zvornik i Bratunac) – postao je simbol stradanja bošnjačkog civilnog stanovništva, a Dejtonom je gotovo cijela istočna Bosna pripala Republici Srpskoj.
Svaka od ovih opština je tema za sveobuhvatno timsko arhivsko i terensko istraživanje, a veliki dio dokumentacije je dostupan i na internetu: svjedočenja, dokazni materijali iz Haškog tribunala, snimci s pojedinih suđenja su dostupni i na YouTubeu, istraživačke studije brojnih autora, naučni članci i terenska istraživanja. Tako da svi oni koji žele saznati više o stradanjima u istočnoj Bosni imaju na raspolaganju ogroman broj lako dostupnih materijala i dokaza, što ukazuje na to da je svaka vrsta relativizacije i negiranja zločina vrlo svjestan i neljudski čin.
Istočna Bosna je prostor na kojem su mučeni i ubijani civili bošnjačke nacionalnosti, počinjeni neki od najmonstruoznijih i najbrutalnijih zločina (žive lomače u Višegradu, masovna silovanja u Foči, zatvaranje i mučenje civila u sportskim halama, hotelima, privatnim kućama…), i to već u proljeće 1992. godine, kada se većina ljudi tješila da će rat brzo završiti, čudeći se kako je uopšte moguć ikakav sukob u republici kojoj su od milja tepali da je Jugoslavija u malom.
Prema podacima iz „Bosanske knjige mrtvih“, prvi tom, autora Mirsada Tokače, od ukupnog broja ubijenih civila (38.239) – 81,35% su bošnjačke, 10,93% srpske, 6,50% hrvatske nacionalnosti, a 1,23% pripada kategoriji Ostali.
Od ukupnog broja stradalih žena u ratu (9.901) – 72,5% su bile Bošnjakinje, 16,6% Srpkinje, 9% Hrvatice i 1,83% žrtve koje pripadaju kategoriji Ostali.
Prema podacima iz ove knjige, u regiji Podrinja (uvrštene su sve opštine koje se nalaze uz rijeku Drinu ili joj gravitiraju: Bijeljina, Bratunac, Čajniče, Foča, Goražde, Han Pijesak, Kalinovik, Rogatica, Rudo, Sokolac, Srebrenica, Šekovići, Ugljevik, Višegrad, Vlasenica i Zvornik) najveći su ljudski gubici, odnosno 29,3% od ukupno ubijenih u periodu od 1992. do 1996. godine. Također, Bošnjaci su činili apsolutnu većinu stanovništva u regiji Podrinja, odnosno, u svim ovim mjestima bili su većina u rasponu koji se kretao od 52% do 73%. Ukoliko te podatke uporedimo s podacima popisa stanovništva iz 2013. godine, uvidjet ćemo kolike su razmjere etničkog čišćenja ovog kraja u kojem sad živi izrazito nizak procenat bošnjačkog stanovništva.
Kako dalje pokazuje Tokačino istraživanje, najveći broj ubijenih Bošnjaka civila je u opštinama Srebrenica, Bratunac, Zvornik, Vlasenica i Foča. Primjera radi, prema podacima iz knjige, u Bratuncu je stradalo 2.076 civila, a u Foči 1.531 (više stotina ljudi nikada nije nađeno i vode se kao nestali).
Kada je o civilima riječ, samo u Podrinju je ubijeno 16.315 civila, od čega su 15.400 Bošnjaci ili 94,39% svih civilnih žrtava Podrinja. Poređenja radi, u gradskoj zoni opštine Foča, prema posljednjem prijeratnom popisu, živjelo je 14.335 stanovnika. U istočnoj Bosni ubijen je cijeli jedan grad ljudi.
Jedina istočnobosanska opština koja je pripala Federaciji nakon rata jeste Goražde, odnosno Bosansko-podrinjski kanton, koji u svom sastavu ima i mali dio prijeratne fočanske opštine, ali ni ova opština nije u cijelosti u sastavu Federacije BiH, dio ulazi u sastav Republike Srpske.
Goražde u toku rata
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, na teritoriji opštine Goražde živjelo je 37.573 stanovnika. U samom gradu bilo ih je 16.273. U toku rata ovaj broj je enormno narastao, a prema nekim podacima, u ratnom periodu u Goraždu je živjelo 70.000 ljudi.
U Goražde su u toku 1992. godine počele stizati izbjeglice iz drugih dijelova istočne Bosne – Foče, Višegrada, Rogatice – koje su uspjele pobjeći i tako spasiti živu glavu. Ko je ikada bio u Goraždu zna da je riječ o malom gradu, pa samo može pretpostaviti kakva je bila situacija kada se broj stanovnika toliko povećao. Grad je ostao u obruču, a pored granatiranja i psihičkog maltretiranja stanovništva svedenog na jednu tako malu teritoriju, poseban problem je bilo snabdijevanje hranom i osnovnim životnim namirnicama, uključujući i odjeću i obuću, higijenska sredstva i lijekove. Ali i adekvatan stambeni prostor, uzme li se u obzir enorman priliv stanovništva.
Područje istočne Bosne našlo se na udaru srpskih i crnogorskih snaga, uključujući tu osim VRS-a i brojne paravojne formacije koje su učestvovale u maltretiranju, ubistvima i progonu civilnog bošnjačkog stanovništva, odmah u aprilu 1992. Jedna od čestih slika rata koja se emituje na televizijama kada se govori o ovom području je slika Foče u plamenu, kao i slike zbjegova unesrećenih ljudi koji pokušavaju spasiti goli život.
Kolone izbjeglica iz različitih dijelova istočne Bosne spas su pronašle u Goražde, dio ih se uputio prema Sarajevu. Izbjeglice koje su počele stizati u Sarajevo u proljeće i ljeto 1992. duboko su urezane u mojim ratnim dječijim sjećanjima, jer je nekoliko porodica došlo i u zgradu u kojoj sam u tom periodu živjela. Istraumirani ljudi koji su, bježeći od ludila, zločina i maltretiranja, došli bez ičega, danima i mjesecima su tragali da saznaju za sudbine članova svojih familija i komšija. U tom periodu u Sarajevu je uveliko bjesnio rat. Granatiranja, snajperisanje, nestašica vode i neizvjesnost postali su dio naše svakodnevnice. U poređenju s ovim ljudima, ja sam se osjećala kao sretnica – niko me nije istjerao iz mog stana, naoružane komšije mi nisu došle na vrata, moji roditelji i sestra bili su živi.
Goražde je, dakle, te 1992. godine značilo spas za hiljade izbjeglica iz Podrinja.
Govoreći o istočnoj Bosni, ne možemo ne spomenuti i Šest strateških ciljeva koje je predstavio predsjednik Srpske republike Bosne i Hercegovine Radovan Karadžić u maju 1992. godine. Kao treća tačka navedeno je uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, koja predstavlja granicu među srpskim narodom. Inače, tezu o Drini kao granici i danas čujemo vrlo često. U Službenom glasniku RS-a br. 22 navedeni su strateški ciljevi, a podrinjske opštine su viđene kao dio srpske teritorije, odnosno, plan je bio da se neke muslimanske opštine uspostave kao enklave uz Drinu, ali da taj prostor mora pripasti tzv. Srpskoj Bosni i Hercegovini, jer strateški pomaže i na način da ne bi došlo do povezivanja „neprijatelja“ (muslimanskog naroda) s islamskom internacionalom, čime bi ovo područje učinili nestabilnim.[i]
Ovakva teza korespondira sa stavovima o tzv. islamskom fundamentalizmu, koji se aktivirao još u toku osamdesetih godina prošlog vijeka, kada se bošnjačko (u to vrijeme Muslimani) stanovništvo u socijalističkoj BiH nastojalo označiti kao potencijalna opasnost za državu zbog svog islamskog porijekla. U tome su prednjačili štampani mediji iz Srbije, ali i neki od utjecajnih periodičnih (intelektualnih) časopisa iz tog perioda. Odnosno, na muslimansko stanovništvo se gledalo kao izdajničko, pa su već tada počeli da se nazivaju pogrdnim imenima i izmišljenim narodom.[ii]
Kako je izgledao život u ratnom i opkoljenom Goraždu, koje je ostalo izolovano od opština s kojima je graničilo, a koje su zauzele srpske snage, svjedočili su brojni ljudi koji su izdržali 1.336 dana opsade, o čemu možemo čitati u medijima uglavnom kad je u pitanju neka od godišnjica stradanja.
To pokazuje da je ova tema izrazito „prigodničarskog“ karaktera. Mediji o njima, dakle, izvještavaju samo na datume obilježavanja pogibija, početka napada i sl. Rijetko se problematizuje činjenica da za granatiranje Goražda, ubijanje civila u ovoj enklavi koja je bila jedna od „zaštićenih zona UN-a“ i pogibiju više od stotinu djece Tužilaštvo BiH nije podiglo niti jednu optužnicu za ratni zločin nad civilnim stanovništvom!
Ubistva civila u opkoljenom gradu
Kada je o Goraždu riječ, treba naglasiti da još uvijek nisu kompletirani podaci o ubijenim civilima. Svakako, ne treba naglašavati da niti u jednom stradanju nije moguće utvrditi tačan broj ubijenih, ali se može utvrditi približna brojka. Nemar historičara, nezainteresovanost za ozbiljnim pristupom ovim temama, indolentnost akademske istraživačke zajednice i protok vremena učinili su svoje, tako da je sada iznimno teško utvrditi makar približan broj ubijenih civila Goražda. Primjera radi, u Tokačinom istraživanju govori se o nekoliko stotina ubijenih (ukupno nešto više od 500 civila), dok se u javnosti često spominje cifra od oko 2.000 ubijenih civila Bošnjaka. Npr., iz Fondacije „Istina za Goražde“ u saopštenjima i javnim istupima naglašavaju da je ovo približna brojka ubijenih civila u Goraždu. U razgovoru s jednim od istraživača koji se bave ovom temom razjašnjeno mi je kako je do toga došlo. Naime, u tom periodu nije vođena evidencija ubijenih civila, a ogroman dio ljudi koji je izginuo na Grepku ili nije evidentiran ili je dokumentacija o evidenciji trajno uništena, s obzirom na to da je izgorjela kada je ovaj dio teritorije pao. Ako imamo u vidu spomenutu brojku od oko 70.000 ljudi koji su u ovom gradu našli utočište u periodu 1992-1996, treba imati u vidu i da se nakon potpisivanja Dejtona dio tih ljudi vratio kućama, dio otišao prema Sarajevu ili drugim mjestima i da je bilo teško provesti detaljno terensko istraživanje u kojem bi se moglo na osnovu njihovih svjedočenja doći do približnog broja ubijenih.
Ubistva djece u Goraždu su, za razliku od ovog djela, veoma detaljno istražena. Prema istraživanju Muamera Džananovića, koje je objavljeno 2015. godine, u ovom gradu ubijeno je najmanje 120 djece. U svom istraživanju Džananović je naveo imena sve djece, datume kada su ubijena, da li su ubijena granatom ili snajperom, a u toku istraživanja razgovarao je i s članovima porodica ubijene djece. Prva maloljetna osoba koja je ubijena je šesnaestogodišnja Selvira Suljović, a u tom granatiranju su ranjeni i njen otac i brat.
Navest ću neke od podataka iz Džananovićeve knjige „Zločini nad djecom u Goraždu tokom opsade 1992-1995.“:
40% ubijene djece bilo je predškolskog uzrasta, do sedam godina;
98,33% su djeca bošnjačke nacionalnosti;
najviše djece je ubijeno 1992. godine, njih 40,8%;
najviše djece je ubijeno u periodu između 12 i 18 sati;
86 djece je ubijeno u granatiranju;
od ukupnog broja ubijeno je 52 djece koja su bila protjerana iz svoje kuće;
prema rezultatima dosadašnjih istraživanja, ranjeno je 428 djece u toku opsade Goražda.
Šta čeka Tužilaštvo Bosne i Hercegovine?
Skoro trideset godina nakon rata porodice žrtava čekaju makar malo pravde i upućuju apele Tužilaštvu BiH. Međutim, Tužilaštvo se ne oglašava. Vjerujem da se dio njih nadao da će konačno dočekati pravdu kada je na čelo VSTV-a došao Halil Lagumdžija, koji je rat proveo u opkoljenom Goraždu i svjedočio je užasima tog perioda. To se, ipak, nije desilo.
Vrijeme čini svoje, pa brojni članovi porodica ubijenih odavno nisu među živima. Kako stvari s radom Tužilaštva stoje, podizanje optužnica se ili neće desiti ili će se desiti prekasno. Nadam se da nisam u pravu.
Jedini slučaj koji je konačno pokrenut pred Tužilaštvom BiH, a tiče se ubijanja goraždanskih civila, jeste pokretanje procesa za zločin u selu Lozje. Podignuta je optužnica protiv Branislava Lasice i Miroslava Milovića.
Još jedna optužnica za ovaj zločin podignuta je protiv Brane Petkovića, ali on je, kako se to stručnim i uglađenim jezikom kaže – nedostupan. U prijevodu: pobjegao je preko granice u Srbiju.
Zločinci se, dakle, slobodno kreću, a preživjeli čekaju pravdu trideset godina. I teško da će je ikada dočekati. Iako je nemoguće očekivati da će se svaki zločin bilo kojeg rata – ne samo bosanskohercegovačkog – procesuirati, stradanje civila i djece u Goraždu je masovni zločin, dostupne statistike su užasavajuće, ali to, jednostavno, ne zanima naše tužilaštvo. Imaju ljudi preča posla.
[i] Preuzeto iz Nastanak Republike Srpske: Od regionalizacije do strateških ciljeva (1991-1992), autora Muamera Džananovića, Jasmina Medića i Hikmeta Karčića, UNSA – Institit za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava i UNSA – Institut za historiju, Sarajevo, 2023.
[ii] O tome detaljno piše Denis Veladžić (2019) u naučnom članku „Diseminacija slike tamnovilajetske BiH u beogradskoj izdavačkoj i informativnoj djelatnosti s početka 1980-ih godina“, objavljenom u časopisu Historijska traganja, broj 18.
