Prijatelji? Izgubila sam dosta njih, ZAPRAVO VEĆINU!

Prijatelji, izgubila sam dosta njih, zapravo sam izgubila većinu. Prije ili do nedavno sam mislila da su me slušali jer su bili tu za mene, a ja sam tako rado dijelila svoje muke svima, a muke nikome zapravo poželjela ne bih. Ironija.

Danas… Danas sam shvatila da su me slušali jer je to za njih duševna hrana bila. Dakle, nisu bili tu zbog mene, bili su tu jer su se hranili moju vlastitom negativom, negativom koju sam ja svakodnevno prosipala ne znajući kako sama sa sobom, tražeći i naivno vjerujući u njihovu dobrotu i pomoć.

Danas kada sam pozitivna. Danas kada sam Probuđena – ti ljudi nisu ovdje ili lagano blijede. Fizički možda jesu tu negdje, ali duševno, duševno su oni jako daleko od mene.

Puno je tu ljudi koje sam ja donedavno obitelji zvala. Puno je to ljudi koje sam ja prijateljima zvala. Puno od njih sam čak i nazivala sestrom, iako nismo imali nikakvu krvno srodstvo, no bilo je to iskreno od mene i moja duša je njih stvarno sestrama smatrala.

Danas se razbijaju iluzije. Shvaćam da oni nisu to što ja želim za sebe. Shvaćam da su ti ljudi zapravo toliko negativni i da sam im ja samo hrana, oooo i to hrana koja samu sebe servira na stol i govori: ”Dođi, pojedi me, utaži glad svoju”. Shvaćam da im ne paše moja pozitivnost, pozitivnost koju sam oduvijek imala u sebi, samo ju možda nisam uvijek ispoljavala. Ti ljudi, oni se sada samostalno odvajaju od mene, odlaze, jedan po jedan odlaze u beskraj i vuku svoje niti za sobom, niti koje sam ja vlastitim rukama držala s druge strane.

Ja ostajem, sama… I u redu je da odlaze. Želim vam svu sreću ovog svijeta, zaista. Ne kažem da ne boli. Prokleto me boli. I ne kažem da je lako jer uopće nije lako. Svaka koščica u mom tijelu kao da se raspada i to ne rapidno kako bi ja željela. Proces je iznimno spor i nadasve bolan i intenzivan. Sve što je u meni kao da više nije i onda pronalazim nešto drugo, nešto duboko duboko zakopano, nešto što ispunjava cijelu prazninu koja je ostala kad sam odbacila sve to – svjetlost – pronalazim sebe.

Možda sam prije bila u strahu, možda nisam imala dovoljno snage. To je sve sada u potpunosti nebitno, prihvaćam današnji dan ovakvim kakav je i gledam unaprijed. Nisam u strahu više, i ok bi bilo ostati apsolutno sama, ali znam da sama ostati neću. Prvo, imam sebe! Pravi učitelji i prave potpore – ovozemaljski anđeli su svuda na ovom našem ponekad zamagljenom putu. Doći će i oni, a do tada… ja ću raditi na sebi… i ja, ja ću voljeti cijeli ovaj svijet, jedina razlika je samo – ovaj put sam mrvicu pametnija, ovaj put razlikujem “dobro” od dobroga, ovaj put ne smatram išta loše u tome da se maknem. Da gledam sebe, da budem ili ispadam sebična naspram drugih jer to se sebičnošću ne naziva mislim. Mislim da se to naziva ljubavlju naspram sebe mislim da se to naziva spoznajom.

Sigurna sam da većina njih neće razumjeti razloge iz kojih sam se makla. Neće razumjeti kako sam ih trajno morala otkloniti iz svog života kako bi živjela svoju svrhu i bila ispunjena sama sa sobom. Neće razumjeti moju bezuvjetnu ljubav naspram njih koja to zaista i je. Poneki će čak i zamjerati. Poneki će mi mrziti. Ništa od tih stvari mi više nije bitno, zaista mi ništa više nije bitno. Ja jesam. Ja znam. Ja poznam svoju svrhu. Ovaj put neću dopustiti da išta, ama baš išta stoji na mom duhovnom putu i osobnom razvoju. Živjet ću svoju svrhu svakim danom sve više i više, postojati ću kao mala krijesnica, unosit ću trunak svjetlosti u život svakog tko me pozna i zna prihvatiti svjetlost i ljubav.

Oni koji ne znaju, oni će otići sami od sebe, isto kao i svi drugi, a ja ću im mahati ručicama svojim i govoriti u sebi da im želim ljubav i sreću, očima svojim ću im slati duboki mir i dobro. Iz dubine srca svog vam odašiljem zrake svjetlosti, neka su nad vama svaki dan, šaljem vam još i potporu moju i bezuvjetnu ljubav vam šaljem. Samo što ću ovaj put biti dalje od vas jer to je dobro za mene! Radit ću na sebi, a vama želim da se i vi jednog dana probudite. I ono što znam i odista i jeste, svatko tko će željeti pomoć, pomoći ću mu. Samo se JA ovaj put neću gurati u vaše želje za traženjem pomoći, neću vas tjerati misleći kako bi lijepo i dobro to za vas bilo. Prije jesam, misleći kako bi vam divno bilo poznavati osjećaj taj, sebična brižnost moja…

Sada otpuštam, izbor je na svima nama. Odluka je na nama samima!