Kada čovjek izgubi roditelja izgubi dio sebe. Koliko god sam mislio da to razumijem posmatrajući druge nije to ni u tragovima u odnosu kad to doživiš. Onda čovjek se sjeća različitih događaja, ni od kuda se vrate i počneš razmišljati o njima.
Večeras sam prolazio pored jedne apoteke na Slatini i vrati mi se sjećanje na jedan doživljaj;
Jedne prilike bio sam sa rahmetli babom u bolnici na Gradini, poslije završenog pregleda doktor je propisao da kupimo neki lijek. Lijek je bio za mene. Došli smo do apoteke babo je dao je recept za taj lijek, farmacetkinja je kaza da ima i da je skup. Babo je izvadio novčanik. Nije imao dovoljno. Dao je otprilike 2/3 od cjena i onda je zamolio ovu farmaceutkinju da ga zapiše da će ostatak donijeti. Kao garanciju iako nije tražila dao joj je svoju ličnu kartu uz obećanje da će brzo poslati ostatak što je ostao dužan. Brzo je neko krenuo prema Tuzli babo je poslao pare što je bio dužan.
Bilo mu je neugodno ali da bi meni kupio taj lijek nije bilo te neugodnosti koju nije bio spreman podnijeti. Tada toga nisma bio svjestan. Kad sam postao roditelj sve mi je bilo jasno.
Babo nije nikad volio biti dužan, kad god bi nešto radio prvo bi obezbjedio pare pa počinjao posao. Ako nije ima sve pare onda bi prije početka posla govorio ako hoćeš raditi ja ti sad mogu platiti toliko a ostatak tad i tad.
Vi koji ovo čitate a roditelji su vam živi čuvajte ih, koliko god učinili za njih, malo je a doći će vrijeme da ćete se pripisivati što niste još i da li ste mogli još više.
Izraženi stavovi i mišljenja u tekstovima su isključivo autorski i ne odražavaju nužno stavove uredništva ili vlasnika Balkan X portala.
