POTVREĐENO! “Velike sile postigle dogovor da trojac Dodik-Izetbegović-Čović bude uklonjen sa političke scene”

Premda se režimski mediji, po Dodikovom nalogu, iz petnih žila trude da imenovanje Šmita prikažu kao međunarodni incident, svakom ko se iole razumije u međunarodnu politiku je jasno da se radi o vrlo jeftinom spinu.

Piše: Slobodan Vasković

Milorad Dodik je politički mrtvac. To je postalo jasno onog momenta kada je Kristijan Šmit imenovan za visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu.

Kod većine građana, pa i političara, imenovanje Šmita je djelovalo kao neočekivan, pomalo i ishitren, potez Međunarodne zajednice. Iako (na prvu) djeluje kao pitanje lokalnog karaktera, njegovo imenovanje se treba posmatrati kao samo jedan u nizu poteza koji su u posljednjih nekoliko mjeseci povučeni na uzavreloj međunarodnoj šahovskoj tabli.

Premda se režimski mediji, po Dodikovom nalogu, iz petnih žila trude da imenovanje Šmita prikažu kao međunarodni incident, svakom ko se iole razumije u međunarodnu politiku je jasno da se radi o vrlo jeftinom spinu.

Kako to obično i biva, Dodik je znatno prije opozicije u Republici Srpskoj shvatio suštinu pomenutog „pomjeranja piona“ i kakve posljedice po njega to donosi. S obzirom da dobar dio Opozicije čine politički slijepci, voljan sam da im predočim ono što je Dodik vrlo brzo shvatio.

Jedan potez u međunarodnoj šahovskoj igri, sam za sebe, ne znači ništa. Međutim, kada se taj potez posmatra u kontekstu nekoliko poteza koji su mu prethodili, onda stvari postaju kristalno jasne.

Idemo redom. Krajem prošle godine, Dodik je napravio grešku koju nije smio sebi dozvoliti: Potpisao je Akcioni plan za članstvo BiH u NATO (ANP), čime je Bosnu i Hercegovinu definitivno gurnuo u okrilje NATO-a.

Time je Dodik odsjekao „granu“ na kojoj je godinama uspješno sjedio. Radi se, naravno, o ruskoj grani. Kako to izgleda kada se Ruski Medved naljuti, Dodik je osjetio na aferi „Ikona“ koja ni izbliza nije završena, kako to Dodik naivno misli.

Nekoliko mjeseci kasnije Rusija je napravila paket aranžman sa Njemačkom i SAD. Taj paket je zadovoljio sve tri pomenute svjetske sile. Tako je 20.05.2021. godine Džozef Bajden, predsjednik SAD, donio odluku o ukidanju sankcija protiv kompanija koje grade gasovod „Sjeverni tok 2“.

Taj gasovod je od izuzetne važnosti za Njemačku i Rusiju. Prva njegovom izgradnjom dobija dodatnu sigurnost u isporuci plina (jeftini energent koji je nužno potreban privredi te zemlje), dok druga dobija dodatni izvor deviznih prihoda.

Poslije samo sedam dana, 27.05.2021. godine, Valentin Incko podnosi ostavku i na njegovo mjesto biva imenovan Kristijan Šmit. Kako je to dogovoreno između pomenutih sila, Rusija je izrazila svoj protest, vrlo mlakog intenziteta, kojeg se niko neće ni sjećati do kraja godine.

Nema sumnje da je imenovanje Šmita produkt dogovora pomenute tri svjetske sile. Sama činjenica da je Šmit imenovan na prijedlog Njemačke podrazumijeva da je došlo na red čišćenje „smeća“ unutar Bosne i Hercegovine. To se prije svega odnosi na nagomilano političko smeće, čiji je glavni reprezent trojac Dodik-Izetbegović-Čović.

U kontekstu Šmitovog imenovanja treba posmatrati i uredbu o sankcionisanju osoba koje doprinose destabilizaciji Zapadnog Balkana, koju je Džozef Bajden potpisao 08.06.2021. godine. Vrlo je izvjesno da će unutar EU biti postignuta saglasnost o uvođenju sličnih sankcija i od EU, što Dodika i ostatak njegove ekipe posebno plaši.

Ako se svi pobrojani potezi posmatraju u njihovoj ukupnosti, onda čak i prosječan „šahista“ može doći do zaključka da su Velike Sile postigle dogovor da trojac Dodik-Izetbegović-Čović bude uklonjen sa političke scene Bosne i Hercegovine. Za izvođača radova je izabran pomenuti Kristijan Šmit.

Da su ta tri gangstera svjesna sudbine koja im je namijenjena, najbolje pokazuje njihovo ponašanje nakon što je Šmit zvanično preuzeo dužnost.

Dragan Čović, kao najpametniji od njih, odlučio se za opciju tihovanja, u nadi da će oluja proći pored njega. Za razliku od njega, Dodik i Izetebegović ne mogu da prikriju strah, koji bukvalno isijava iz njih.

To se posebno vidi na Dodiku, za koga mi je više izvora iz njegovog okruženja potvrdilo da ga nikada nisu vidjeli uplašenijeg nego sada. Svjestan da polako, ali sigurno, klizi ka ambisu, Dodik se opredijelio za oprobanu taktiku – spinovanje priče o ugroženosti Republike Srpske. Ovaj put je dodao i nešto novo, ideju o nekakvoj koncentracionoj vladi.

Kako se radi o čovjeku koji je za 15 godina vladavine uspio da iz Republike Srpske otjera četvrtinu stanovništva, i koji vlastiti narod gura u biloški nestanak, to bi se moglo pretpostaviti da niko normalan ne može da nasjedne na pomenuti spin. Na žalost, radi se o pogrešnoj pretpostavci, jer je Dodikov mamac zagrizla „riba“ od koje se to ne bi nikako trebalo očekivati – opozicija u Republici Srpskoj.

Koncentraciona vlada, koju Dodik očajnički potencira u posljednjih desetak dana, predstavlja ništa drugo nego „uže spasa“ za političko preživljavanje samog Dodika. Ukoliko Opozicija to uže baci u ruke Dodika, to će, na kraju, značiti krah Opozicije, a dugoročno i biloški nestanak srpskog naroda koji živi na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Ukoliko bi sve opozicione stranke ušle u koncentracionu vladu, to bi u praksi dovelo do sljedećeg scenarija: Dodik bi zadržao svoje biračko tijelo na okupu, dok bi Opozicija od sebe odgurnula građane nezadovoljne postojećim stanjem, a takvih je trenutno između 60 i 70 %.

Godina dana, koliko je ostalo do narednih opštih izbora, bila bi potrošena u međusobnom natezanju članova koncentracione vlade, a sve to bi kod prosječnog birača stvorilo utisak „svi ste vi isti“. U takvoj atmosferi beznađa i apatije Dodik bi počistio sadašnje opozicione stranke na opštim izborima 2022. godine.

Dok Dodik sa jedne strane uvlači Opoziciju u zamku zvanu koncentraciona vlada, on istovremeno sa druge strane nastavlja da pljačka novac građana. Najsvježiji primjer je nastavak projekta prodaje poslovnih prostorija Mileta Radišića Klena Upravi za indirektno oporezivanje BiH, za „tričavih“ 100 miliona KM. Toliko o Dodikovoj priči o ugroženosti Republike Srpske.

Na kraju, treba reći da među opozicionim funkcionerima postoje i oni koji su pokazali čvrst karaktek i zdrav razum.

Očigledno da su oni svjesni kakve to darove nosi Danajac (Dodik).

Tako su Jelena Trivić, Nebojša Vukanović i Milan Miličević ekspresno izrazili svoje protivljenje ulasku opozicionih stranaka u bilo kakvu koalicionu vladu sa Crvenom Sektom.

Da stav Jelene Trivić ne odudara od stava njene partije, potvrdio je ubrzo i Branislav Borenović, navodeći da koncentraciona vlada dolazi u obzir samo ako u njoj neće biti SNSD-a. Jednostavnije rečeno, nema sumnje da PDP neće ulaziti u bilo kakvu vladu sa Crvenom Sektom, makar u nju ušao i SDS.

Za razliku od PDP-a, funkcioneri DNS-a su se u proteklih desetak dana krili po mišjim rupama, izbjegavajući da se izjasne o Dodikovoj ponudi. Takvo ponašanje jasno govori da se Nenad Nešić zaželio vlasti i da opozicioni status šteti njegovom zdravlju. Da budem iskren, iznenađen sam da je Nešić do danas izdržao u statusu opozicionara.

Ponašanje DNS-a ne treba nikoga da čudi. Međutim, svakog građanina željnog promjena treba da čudi ponašanje pojedinih funkcionera SDS-a. Prema mojim informacijama, unutar te stranke, pored Miličevića, izričito protiv ideje o koncentracionoj vladi su samo Vukota Govedarica i Mladen Bosić. Većina preostalih članova Predsjedništva SDS-a na Dodikovu ponudu reaguje toplo-hladno.

Ipak, ovdje treba izdvojiti jednog funkcionera SDS-a, koji je poput najvećeg klena zagrizao Dodikovu udicu. Radi se o Radi Saviću, zamjeniku predsjednika SDS-a. Upravo je njemu Dodik povjerio zadatak da na današnjoj sjednici Predsjedništva SDS-a pokuša izgurati odluku o ulasku SDS-a u koncentracionu vladu.

Da je Savić jedan od Dodikovih spavača, probuđen u ovo za Dodika vrlo nezgodno vrijeme, pokazuje i jučerašnja posjeta Željke Cvijanović Loparama. Treba napomenuti da u posljednjih 15 godina niti jedan predsjednik Republike Srpske iz redova Crvene Sekte nije posjetio tu opštinu.

U slučaju da Dodikov i Savićev plan uspije, to će neminovno dovesti do novog cijepanja SDS-a, te, ubrzo, neminovnog gašenja te stranke, piše Slobodan Vasković na svom blogu.