“Da Mladića na smrt osude, svejedno mi je jer su mi ubili dijete na kućnom pragu”

Konačnu presudu za genocid i ostale stravične zločine počinjene tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine, čeka ratni zločinac Ratko Mladić.

Ratko Mladić odlukom haškog tribunala prvostepenom presudom osuđen za genocid u Srebenici, a nije osuđen za genocid u pet bh. općina među kojima je i Prijedor.

Majke, sestre, kćerke, supruge danas preplitanjem prstiju čekaju konačnu presudu.

Jedna od njih je i majka Dika Kadirić iz Prijedora, koja je izgubila je sina Admira u masakru koji su četnici počinili u maju 1992. godine. Admir je ubijen rafalom na kućnom pragu, a njegova majka ga je četiri dana čuvala mrtvog u kući i držala za ruku.

Danas je Dika sama u Prijedoru. Danas će Dika pratiti konačnu presudu Mladiću i proživjeti svu svoju bol, koju samo jedna majka može osjećati.

– Očekujem da mu bude doživotna kazna, a ni to nije adekvatno. To, meni, kojoj su ubili dijete, nema nikakve veze. Kada su ubili njega, ubili su i mene. Valja, sine, godinama živjet s tim. Nije to život, to je patnja. Ali se nadam da će mu se presuditi onako kako treba da mu se presudi – kazala je majka Dika Kadirić.

Naglasila je da će pratiti presudu kao što je i sve do sada.

– To je bitno. Šta su nam sve uradili. I da ga na smrt osude, svejedno je za nas koji smo izgubili svoje najmilije. Ali ipak jedna satisfakcija da znamo da je ratni zločinac osuđen. Da se potvrdila presuda. U Prijedoru je prvom učinjen genocid 1992. godine, a 1995. u Srebrenici. Jako mi je teško, i kada sve to prolazi, Prijedor svi zaborave. A mi smo prve žrtve. Ovi dani su inače jako teški – istaknula je majka Dika.

Ono što se te 1992. i sve godine poslije dešavalo bilo je strašno.

– Kod nas je redom pobijeno, bez ispucanog metka. Pogađa me sve to. Moga djeteta nema svakako. Ja sam sama tu, živim kao pas, ali barem da znam da je jednom pravda dostižna. Moglo je sve drugačije biti, ali se, nažalost, desilo tako kako se desilo. Prijedor malo spominju, a mi smo bili najveće žrtve jednog grada u kojem nije bilo rata, već samo ubijanje – zaključila je majka Dika drhtavog glasa.