Zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo Sebija Izetbegović oglasila se na društvenim mrežama nakon jučerašnje sjednice Skupštine KS, koja je, kako je navela, potrajala do pred sami iftar.
Kako je istakla, sjednica je održana tokom mjeseca ramazana, što je dodatno otežalo dugotrajne rasprave, posebno zbog posta i nedostatka vode tokom govora.
Izetbegović je opisala kako su zastupnici pred sami iftar dobili pauzu, ali nisu unaprijed znali gdje će prekinuti post.
“Prvi put u životu sam se omrsila na cesti, a i svi ostali. Zaključili smo da je to divan osjećaj zajedništva i ponosa”, navela je.
Dodala je da je u torbi imala jednu hurmu, dok su neki od kolega ponijeli vodu. Posebno je izdvojila gest kćerke jednog kolege, koja je spakovala nekoliko hurmi sa čokoladom, što je, kako kaže, pomoglo svima da dočekaju iftar.
Nakon toga su, kako je navela, uspjeli pronaći mjesto u jednom restoranu uprkos velikoj gužvi, gdje su, prema njenim riječima, osoblje i gosti bili vrlo ljubazni.
Međutim, Izetbegović je opisala i neugodan susret koji se dogodio na ulazu u restoran, kada joj je prišla profesorica Enita Nakaš.
Prema njenim riječima, Nakaš joj je pred svima priznala da zna šta je uradila i zatražila oprost zbog odluke u vezi s oduzimanjem njenih akademskih titula.
Izetbegović tvrdi da je Nakaš, kao prorektorica Univerziteta u Sarajevu, glasala za odluku kojom su joj oduzete titule, iako je, kako kaže, znala da to nije ispravno.
Susret je, kako navodi, bio vrlo neugodan.
“Bilo je jako mučno. Bilo je čak odvratno, jer je pokušala biti simpatična i nasmijana, kao da je smiješno nanijeti nekome takvo zlo i nepravdu”, napisala je Izetbegović.
Na kraju je poručila da takav postupak ona nikada ne bi mogla učiniti nekome drugome, te zaključila da je, kako kaže, u konačnici osoba koja je glasala protiv nje ta koja je na gubitku.
Poruku Sebije Izetbegović prenosimo u cijelosti:
“Jučer je sjednica Skupštine KS potrajala. Ramazan je pa je nešto teže nego inače, nedostaje voda kad se mora govoriti, bez hrane je puno lakše, to se i ne osjeti.
Pred sami iftar smo dobili pauzu i nismo znali gdje ćemo iftariti. Prvi put u životu sam se omrsila na cesti a, i svi ostali. Zaključili smo da je to divan osjećaj zajedništva i ponosa.
Imala sam jednu hurmu u tašni, srećom ponijeli smo po flašicu vode.
Kolegi je kćerkica Halima spakovala nekoliko hurmi sa čokoladom pa je ona, posredno, ‘spasila’ ostale. Jedva smo našli mjesto u restoranu, svi su bili divni i ljubazni s obzirom na gužvu i da nismo najavljeni.
Na ulazu u restoran me zaustavi žena, pred svima, i reče: ‘Profesorice, znam da ste s pravom ljuti na mene, znam šta sam uradila, morala sam, morala sam, oprostite’.
Tek tada prepoznah nekada dragu Enitu Nakaš. Ona je glasala, kao Škrijeljova prorektorica, za oduzimanje mojih titula i nepravdu koja mi je učinjena.
Njen rahmetli muž bio je moj student, bila sam mu i asistent i profesor, lijepo smo sarađivali. Sa mnom je iz OB prešao u KCUS. Bio mi je jako drag, mladi osobenjak, vrijedan i talentovan ginekolog.
Helem, Enita Nakaš je glasala protiv mene a, znala je da to nije ispravno. Rekla je to pred mojim kolegama. Svi su čuli.
Bilo je jako mučno. Bilo je čak odvratno, jer je pokušala biti simpatična i nasmijana, kao da je smiješno nanijeti nekome takvo zlo i nepravdu. Nevjerovatno mučno.
Ja to nikad ne bih mogla nekome uraditi.
Nakon svega je trebalo da prođe, da mi se i ne javi. Bilo bi mi draže i lakše.
Ovako sam joj morala reći ono što sam.
U konačnici je svakako ona na gubitak
