Izbor Aleksandra Vučića da Turska artikuliše upozorenje protiv Albanije, Hrvatske i Kosova nije bio protokolarna slučajnost, već hladna diplomatska kalkulacija…
Izjava srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića iz Ankare nije bila ni spontana ni slučajna. Govorenje o “potencijalnim prijetnjama” od vojne saradnje između Albanije, Hrvatske i Kosova upravo u glavnom gradu Turske, uz predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, čin je s višestrukom porukom. To nije bio samo signal srpskom javnom mnjenju; to je bila kodirana poruka Zapadu, regiji i samoj Turskoj kao rastućem akteru na Balkanu.
Vučić je dobro svjestan da je Turska NATO sila s direktnim utjecajem u Bosni, na Kosovu i u Albaniji, s povećanim ekonomskim i vojnim prisustvom u regiji. Izražavajući svoju zabrinutost u Ankari, on toj izjavi daje međunarodnu dimenziju, a ne samo balkansku. On prebacuje narativ s potencijalnog regionalnog sukoba na pitanje europske sigurnosti, prikazujući Srbiju kao žrtvu strateškog okruženja. Ovo je njegova poznata taktika: dramatiziranje kako bi se povećao pregovarački utjecaj.
Na domaćem planu, retorika o „vanjskoj prijetnji“ služi konsolidaciji biračkog tijela i opravdavanju ulaganja u naoružanje, dok Srbija proglašava vojnu neutralnost. Ali neutralnost Beograda je uvijek relativna: Srbija sarađuje s NATO-om kroz Partnerstvo za mir, održava snažne veze s Moskvom i Pekingom, a sada nastoji produbiti strateške odnose s Turskom. Ovo je balansirajuća diplomatija koju je Vučić pažljivo izgradio; igra na nekoliko stolova odjednom.
Erdogan otvoreno uz Vučića
Erdogan naziva Srbiju najjačim partnerom u regionu – njegovi lakeji u Sarajevu se kriju
Zašto Ankara?
Jer Turska je most između Istoka i Zapada, sila koja nije u potpunosti usklađena s Briselom, ali nije ni protiv njega. Govoreći odatle, Vučić također šalje poruku EU da Srbija ima alternative, da nije izolirana i da može artikulirati sigurnosne probleme na forumima gdje je čuje. To je oblik indirektnog pritiska na Evropsku uniju: ako EU ne garantira stabilnost i jednak tretman za Srbiju, Beograd će tražiti druge partnere.
Ali u suštini, izjava ima za cilj relativizaciju normalne saradnje država regije unutar euroatlantske arhitekture. Albanija i Hrvatska su članice NATO-a; Kosovo ima snažnu podršku Zapada. Njihova saradnja sama po sebi nije uvredljiva, već dio šire integracije u euroatlantske strukture. Predstavljajući je kao prijetnju, Vučić pokušava stvoriti novu sigurnosnu jednačinu gdje se Srbija pojavljuje kao ugrožena strana, a ne kao akter koji često koristi destabilizirajuću retoriku.
Regionalno, ovaj potez povećava simboličku napetost, ali ne nužno i stvarnu opasnost. To je više retorička bitka nego upozorenje na sukob. Međutim, u Evropi koju potresa rat u Ukrajini i čija se sigurnosna arhitektura preispituje, svaka takva izjava ima težinu. Vučić pozicionira Srbiju kao nezamjenjiv faktor u svakoj diskusiji o stabilnosti Balkana, povećavajući diplomatsku cijenu saradnje s njom.
Na kraju, izbor Ankare bio je simboličan i strateški. Međunarodna pozornica, široka publika i višestruka poruka. Vučić nije govorio samo o sigurnosti; govorio je o ulozi Srbije u regiji koju preoblikuju velike sile. A u ovoj igri, riječi su oružje koliko i tenkovi.
