Da li je moguće da u Bosni i Hercegovini pojedine strukture vlasti i centri moći pokazuju otvorenu ili prešutnu predanost određenim privatnim medijima – i to ne kroz direktnu kontrolu sadržaja, već kroz selektivnu tišinu?
Ne kroz kritiku programskih šema, ne kroz preispitivanje gostiju u emisijama, ne kroz analizu uredničkih politika – već kroz ignorisanje, zaobilaženje i preusmjeravanje pažnje.
Dana 1. februara korisnici Moja TV platforme ostali su bez domaćih televizija, među kojima i jedne od najgledanijih – Hayat TV. Ovaj potez nije samo tehničko ili komercijalno pitanje, već simptom dubljeg problema odnosa moći, kapitala i politike u bosanskohercegovačkom medijskom prostoru.
BH Telecom je u zvaničnim saopštenjima priznao da ne želi plaćati domaće televizije, nudeći im isključivo nekomercijalne uslove emitovanja, dok istovremeno godišnje za strane kanale izdvaja oko 50 miliona KM.
Ta disproporcija sama po sebi otvara legitimno pitanje:
Kako je moguće da se domaći mediji tretiraju kao trošak, a strani kao investicija?
S druge strane, kompanija Vip Team United, zastupnik domaćih kanala za komercijalno emitovanje, najavila je milionsku tužbu protiv BH Telecoma, što dodatno komplikuje situaciju. Uz to, promjena programske ponude omogućava korisnicima Moja TV platforme da raskinu ugovore bez penala, što BH Telecom dovodi u realan rizik masovnog gubitka pretplatnika.
Zvanični stav BH Telecoma je jasan:
“Ovdje nema politike, već pravno i ekonomsko pitanje.”
Ali upravo ta rečenica zvuči kao politička floskula – jer u BiH gotovo da ne postoji čisto ekonomsko pitanje koje nije istovremeno i političko.
I tu dolazimo do suštine:
Ne radi se o kritikovanju uređivačkih politika televizija, njihovih gostiju ili programskih koncepata. Ne radi se ni o tome ko je “u pravu” u pravnom sporu. Radi se o nečemu suptilnijem, ali opasnijem – o strukturnoj selekciji.
Kada sistem jedne medije finansijski gura ka ivici opstanka, druge toleriše, štiti ili privileguje, a treće ignoriše kroz institucionalnu šutnju, onda to više nije tržište – to je kontrolisani ekosistem.
Postavlja se legitimno pitanje:
Da li pojedine strukture u BiH pokazuju lojalnost određenim privatnim medijima, ne kroz direktnu cenzuru, već kroz selektivnu institucionalnu podršku i ekonomsku asimetriju?
Ne kroz zabrane!
Ne kroz uredničke intervencije.
Ne kroz zabranu emisija.
Već kroz tokove novca, ugovore, platforme, distribuciju i “poslovne odluke”.
U takvom sistemu ne moraš kontrolisati sadržaj – dovoljno je da kontrolišeš kanale distribucije.
Slučaj Moja TV i domaćih kanala pokazuje upravo to: da medijska sloboda ne zavisi samo od urednika i novinara, već i od infrastrukture, ugovora, monopola i korporativno-političkih veza.
Ako domaći mediji postanu finansijski neodrživi, oni ne nestaju zato što su “loši”, nego zato što su isključeni iz sistema.
A to više nije tržišna utakmica.
To je tihi oblik medijskog inženjeringa.
I zato ovo pitanje nije pitanje Hayata, Moja TV, Vip Teama ili BH Telecoma. Ovo je pitanje budućnosti medijskog pluralizma u BiH… Kada sistem odlučuje ko ima signal, a ko šutnju, onda više ne govorimo o konkurenciji – nego o kontroli prostora javne riječi.
NASTAVIT ĆE SE…
