Bosanskohercegovačka politika decenijama proizvodi isti tip kadrova: ljude koji ne žive od rada, nego od funkcija.
Jedno ime se u tom kontekstu sve češće izgovara kao paradigma takvog sistema – Denis Bećirović.
Njegova politička biografija je školski primjer institucionalnog preživljavanja: parlament, komisije, funkcije, Predsjedništvo – uvijek unutar sistema, uvijek uz budžetsku sigurnost, uvijek bez stvarne odgovornosti za stanje u državi. Godine prolaze, plate se smjenjuju, funkcije rotiraju, ali rezultati ostaju nevidljivi.
Bećirović nije proizvod volje naroda – on je proizvod stranačke infrastrukture. Proizvod sistema koji nagrađuje poslušnost, a ne sposobnost. U takvom sistemu nije važno šta si promijenio, nego koga si slušao. Nije važno šta si izgradio, nego kome si bio lojalan.
Institucija Predsjedništva BiH, koja bi trebala biti simbol državnosti, u njegovom slučaju pretvorena je u govornicu bez odgovornosti. Političke poruke bez posljedica. Izjave bez efekta. Retorika bez rezultata. Dok građani broje račune, on broji mandate.
Godinama se u javnosti ponavlja isti obrazac: Bećirović govori, sistem stoji. On nastupa, država stagnira. On se pojavljuje, mladi odlaze. On ostaje, narod odlazi.
To nije politički angažman.
To je politička egzistencija.
To nije služenje državi.
To je korištenje države.
Zato sve više građana u njemu ne vidi državnika, nego simbol onoga što je pošlo naopako u BiH: profesionalnog političara bez profesije, karijernog funkcionera bez učinka, čovjeka koji ne živi od rezultata, nego od sistema.
U zdravim društvima, politika je faza života.
U BiH je postala doživotno zanimanje.
A Denis Bećirović je jedan od njenih najprepoznatljivijih proizvoda.
Ne zato što je najgori.
Nego zato što je najtipičniji.
