(Fena)
Gašenje lukavačke Koksare nije iznenadna nesreća, već završni čin dugogodišnje kombinacije lošeg upravljanja, rastućih dugova i nemogućnosti prilagođavanja evropskim ekološkim pravilima. Pod teretom 550 miliona KM priznatih potraživanja, blokiranog transporta i CBAM taksi na CO₂, industrijski gigant koji je decenijama hranio Tuzlanski kanton odlazi u historiju ostavljajući iza sebe 600 porodica
Postoji više načina da se ugasi fabrika. Može je uništiti rat, može je slomiti tržište, može je pojesti zastarjela tehnologija. A može je ugušiti kombinacija lošeg upravljanja, političke kalkulacije i hronične neodgovornosti. Sudbina lukavačke Koksare spada upravo u tu treću kategoriju.
Odluka Skupštine povjerilaca o definitivnom gašenju proizvodnje u Koksari d.o.o. u stečaju označila je kraj industrijskog giganta koji je decenijama bio stub privrede Tuzlanskog kantona. Iako je vijest dočekana s ogorčenjem radnika, analize ekonomskih stručnjaka i izvještaji specijaliziranih medija ukazuju na to da je sudbina fabrike bila zapečaćena mnogo prije nego što je stečajni upravnik Almir Bajrić javno saopštio da „strateških partnera više nema“.
Lukavac, grad koji je generacijama živio u ritmu teške industrije, danas se suočava s krajem jedne epohe. Gašenje Koksare nije tek zatvaranje jednog pogona; to je epilog višegodišnjeg agonijskog procesa obilježenog spornim privatizacijskim modelom, pravnim sporovima, ekološkim incidentima i, na kraju, potpunim tržišnim kolapsom.
Godinama je ova fabrika važila za jednog od najvećih izvoznika u Bosni i Hercegovini, ključnu kariku u lancu snabdijevanja čelika i oslonac stotinama porodica. Danas je simbol industrijskog raspada. Ne zato što svijetu više ne treba koks, već zato što je sistem upravljanja bio loše postavljen.
Od samog početka zajedničkog ulaganja privatnog partnera i javnog udjela, vlasnička konstrukcija bila je krhka. Izostao je jasan mehanizam razrješenja sporova i dugoročna strategija modernizacije. Dobit je dolazila u ciklusima, ali umjesto reinvestiranja u energetsku efikasnost, zaštitu okoliša i tehnološku nadogradnju, trošena je na održavanje prividne stabilnosti. Industrija koju se ne modernizira, zaostaje. A ona koja zaostaje postaje preskupa.
Potom su uslijedili pravni procesi, optužnice i međunarodne arbitraže. Investitori zaziru od kompanija opterećenih sudskim sporovima, a banke ne vole neizvjesnost. Kada je firma počela kliziti u dugove, presušio je i svježi kapital. Povjerenje tržišta nestajalo je uporedo s rastom obaveza.
Posebno poglavlje u ovoj priči čini evropski regulatorni okvir koji je u posljednjih nekoliko godina dramatično promijenio uslove poslovanja teške industrije. Uvođenje CBAM mehanizma Evropske unije, sistema obračuna ugljičnih emisija na granici, značilo je da proizvodnja izvan EU, naročito ona zasnovana na zastarjelim tehnologijama bez adekvatnih filtera, postaje opterećena dodatnim taksama na CO₂.
Od početka 2026. godine, koks proizveden u pećima Lukavca ulazi na evropsko tržište uz dodatni trošak koji briše i posljednju maržu. U industriji u kojoj se profit mjeri u eurima po toni, takav namet znači gubitak konkurentnosti gotovo preko noći. Modernizacija bi zahtijevala stotine miliona eura ulaganja što je kapital koji kompanija opterećena dugovima i arbitražama nije imala niti je mogla osigurati.
Drugi ključni udar bio je logistički slom. Koksara se našla u pat-poziciji sa Željeznicama FBiH zbog duga od 8,5 miliona KM. Posljedice su bile gotovo nadrealne: u luci Ploče mjesecima je stajalo više od 270.000 tona uglja koji nije mogao biti transportovan do Lukavca, dok je u krugu fabrike ležalo oko 20.000 tona gotovog koksa bez mogućnosti isporuke kupcima. Industrija koja živi od protoka robe i novca jednostavno je ostala bez oba.
Finansijska konstrukcija dodatno je razotkrila razmjere kolapsa. Od prijavljenih 660 miliona KM potraživanja priznato je 550 miliona. Najveći pojedinačni povjerilac je britanski Moorgate sa oko 300 miliona KM, dok hrvatski Erdal-trading potražuje približno 130 miliona KM. U takvoj strukturi potraživanja jasno je da su odluke vođene hladnom finansijskom logikom velikih povjerilaca.
U stečajnoj masi predviđeno je oko 7,5 miliona KM za namirenje radničkih potraživanja iznos koji je tek djelić ukupnih dugova, ali za oko 600 porodica predstavlja pitanje elementarne egzistencije.
Dugo očekivana sjednica Skupštine povjerilaca potvrdila je ono čega su se radnici pribojavali: strateškog partnera nema, a proizvodnja više nikome nije isplativa. Povlačenje fočanskog „Pavgorda“, koji je jedno vrijeme figurirao kao potencijalni zakupac i spasilac pogona, bio je jasan signal da tržište više ne vjeruje u profitabilnost lukavačkog koksa.
„Skupština nije imala drugi način nego donijeti odluku o zaustavljanju pogona. Partnere ne možemo izmisliti, niti ikoga natjerati da radi s gubitkom“, izjavio je stečajni upravnik Bajrić, najavljujući parcijalnu prodaju imovine kako bi se barem djelimično namirila potraživanja radnika.
U fabričkim halama, međutim, vlada ogorčenje. Predsjednik Sindikata radnika, Ermin Halilović, upozorio je da je proces gašenja koksne baterije tehnički složen i potencijalno rizičan. „Radnici i inženjeri su pod ogromnim stresom. Ukoliko se ne isplate plate koje su otišle u stečajnu masu, postoji realna opasnost da radnici odbiju učestvovati u procesu sigurnog gašenja peći“, kazao je Halilović.
Bivši sindikalni lider Nurdin Đuzić ide i korak dalje, tvrdeći da je riječ o „planskom zaustavljanju“ i dugogodišnjem lošem upravljanju. Optužbe se odnose na politički uticaj u imenovanju menadžmenta i izostanak pravovremenih investicija koje su fabriku mogle prilagoditi novim tržišnim i ekološkim standardima.
Za građane Lukavca, ova odluka nosi ambivalentna osjećanja. Decenijama je Koksara bila jedan od najvećih zagađivača jezera Modrac i rijeke Spreče, radeći bez adekvatnih ekoloških dozvola i filtera. Analitičari procjenjuju da bi potpuna modernizacija pogona koštala stotine miliona eura, investicija koja se u eri ubrzane zelene tranzicije više nikome nije činila isplativom.
Ipak, gašenje ne prolazi bez rizika. Uprava uvjerava javnost da će proces biti proveden sigurno, povlačeći paralelu sa Zenicom gdje je koksna baterija ugašena bez incidenata. No, u Lukavcu je atmosfera znatno napetija, a tehničko stanje postrojenja osjetno lošije.
Gašenje Koksare nije samo lokalni problem. To je udarac za Željeznice FBiH, luku Ploče i cijeli regionalni lanac snabdijevanja. Postavlja se i pitanje dugoročne stabilnosti snabdijevanja industrijskih subjekata koji su godinama bili vezani za lukavački koks.
Proizvodnja koksa u Lukavcu odlazi u historiju pod teretom vlastitih slabosti i globalnih promjena koje lokalna industrija nije uspjela pratiti. Dok povjerioci čekaju naplatu iz stečajne mase, radnici čekaju isplatu svojih prava. A Lukavac ostaje pred pitanjem koje nadilazi stečajne bilanse: kakva je sudbina grada izgrađenog na teškoj industriji kada se ugasi i posljednja peć nekadašnjeg giganta?
