NAROD ODLAZI, VLAST OSTAJE
Republika Srpska je u posljednjih deset godina izgubila oko 60.000 stanovnika.
To nije statistika. To je 60.000 ugašenih svjetala u kućama, 60.000 praznih stolica za trpezom, 60.000 razloga da se zapitamo ko je ovu zemlju pretvorio u čekaonicu za odlazak.
Taj period se gotovo savršeno poklapa sa vremenom najjače političke dominacije SNSD-a. I nije to puka koincidencija. To je rezultat modela vlasti u kojem interes naroda nikada nije bio prioritet, već prepreka.
Vlast kojoj ne trebaju ljudi, nego glasovi
Umjesto razvoja, vlast je izabrala uhljebljivanje. Umjesto investicija – tenzije. Umjesto budućnosti – kontrolu.
Budžet se puni na teret kućnog budžeta građana. Porezi, nameti, poskupljenja i inflacija pojedu svaku platu prije nego što stigne do kraja mjeseca. Istovremeno, partijska vojska se širi: sekretari, savjetnici, koordinatori, pomoćnici pomoćnika. Sistem ne proizvodi vrijednost – on proizvodi zavisnost.
Jer vlasti ne treba snažan građanin. Vlasti treba zavisan birač.
Glas za 50 maraka, život za Njemačku
Građani, pritisnuti siromaštvom, prodaju glas za sitan novac, za obećanje posla, za kesu pomoći, za lažnu nadu. A onda plaćaju stvarnu cijenu – odlaskom.
Jedan glas vrijedi 50 ili 100 maraka. Jedan život vrijedi kartu u jednom pravcu.
I tako nastaje paradoks: vlast se hrani glasovima koje proizvodi bijeda koju sama stvara.
Procjena razmjera tragedije
Ako je Republiku Srpsku napustilo oko 60.000 ljudi, to znači:
– Najmanje 35.000 do 40.000 razdvojenih porodica
– Oko 20.000 djece koja odrastaju bez jednog ili oba roditelja, jer su roditelji otišli da rade u inostranstvu
– Više od 25.000 mladih ljudi koji su mogli ovdje zasnovati porodicu, ali nisu
– Najmanje 15.000 potencijalnih beba koje se nikada nisu rodile jer njihovi roditelji nisu imali gdje, kako i od čega da planiraju budućnost
To je čitav jedan grad – izbrisan bez rata, bez bombardovanja, bez evakuacije. Izbrisan politikom.
Zemlja staraca, bez djece
Vlast stalno govori o patriotizmu, ali njihova politika proizvodi domove za stare, a ne vrtiće. Proizvodi groblja, a ne porodilišta. Proizvodi strah, a ne sigurnost.
Mladi parovi ne osnivaju porodice jer nemaju stabilan posao, stan, perspektivu. Ne zato što ne žele djecu – nego zato što ne žele djecu u sistemu koji im garantuje neizvjesnost.
Investicije bježe od buke, a vlast živi od buke
Dok normalne zemlje privlače investicije stabilnošću, Republika Srpska ih tjera tenzijama. Nacionalne, političke i institucionalne krize su postale osnovni alat vlasti za mobilizaciju starijeg biračkog tijela. Strah se koristi kao gorivo kampanja.
Ali investicije ne dolaze u zemlju straha. One dolaze u zemlju zakona, stabilnosti i predvidivosti. A to ovoj vlasti ne odgovara – jer stabilan građanin je slobodan građanin.
Narod odlazi, ali sistem opstaje
Najveća tragedija nije u broju onih koji su otišli. Najveća tragedija je u činjenici da sistem funkcioniše upravo zato što su oni otišli.
Otišli su oni koji su mogli da postavljaju pitanja. Otišli su oni koji su mogli da mijenjaju. Ostali su oni koje je sistem navikao da ćute.
Demografija kao politička presuda
Pad stanovništva nije biološki problem. To je politička presuda.
To je dokaz da zemlja nije bila dom, već prolazna stanica. Da vlast nije stvarala budućnost, nego alibi. Da je politika postala mehanizam opstanka jedne elite, a ne zajednice.
Republika Srpska ne umire jer nema ljudi. Umire jer vlast nema volju da joj vrati razlog da se u njoj ostaje.
A kada se jednog dana podvuče crta, neće se brojati samo izgubljeni stanovnici. Brojaće se izgubljene porodice, izgubljena djeca, izgubljeni snovi – i izgubljena zemlja koja je mogla biti dom, a postala je karta za odlazak.
