U javnosti se ponovo otvaraju pitanja vezana za angažmane članova porodica visokih državnih funkcionera, ovaj put u kontekstu Alija Turkovića, sina nekadašnje ministrice vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Bisere Turković.
Tokom ranijih medijskih izvještaja o njegovom radu u diplomatsko-sigurnosnom okruženju, spominjalo se i da Ali Turković posjeduje hrvatski pasoš, što samo po sebi nije nezakonito, s obzirom na to da zakon Bosne i Hercegovine omogućava dvojno državljanstvo u određenim slučajevima.
Međutim, u zemlji u kojoj su politička prava, funkcije i narativi često snažno povezani s nacionalnom pripadnošću, ovakvi podaci neminovno otvaraju šira pitanja – ne samo o zakonitosti, već i o dosljednosti političkih i identitetskih stavova onih koji godinama oblikuju javni diskurs.
Dodatnu pažnju izazivaju i navodi koji se povremeno pojavljuju u javnosti, a odnose se na ranija izjašnjavanja pojedinih članova porodice Turković, što nikada nije sistematski razjašnjeno niti tematizirano u ozbiljnom javnom dijalogu.
Kad identitet postane politički alat
Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj se nacionalni identitet često koristi kao ključni politički kapital. Upravo zbog toga, javnost ima pravo postavljati pitanja kada se pojavi raskorak između političke retorike i ličnih ili porodičnih praksi.
– Nije sporno imati hrvatski pasoš.
– Nije sporno imati dvojno državljanstvo.
– Nije sporno ni lično izjašnjavanje, koje je individualno pravo svakog građanina.
Spornim postaje trenutak kada se identitet koristi selektivno – kada je, prema potrebi, politički korisno biti „ovo“, a u drugom trenutku „ono“. U javnom prostoru se zato sve češće može čuti cinična opaska:
„Kad treba – Hrvat, kad zatreba – Bošnjak.“
Takve percepcije ne nastaju same od sebe. One su rezultat dugogodišnje politike u kojoj se od građana traži jasno nacionalno svrstavanje, dok se istovremeno kod političkih elita i njihovih porodica to pravilo pokazuje fleksibilnim.
Ako se od običnog građanina očekuje lojalnost, dosljednost i „pripadnost“, onda ista ta mjerila moraju vrijediti i za one koji su bili – ili su još uvijek – na najvišim državnim funkcijama.
U suprotnom, ne gubi se samo povjerenje u pojedince, već i u sistem koji takvu dvostruku logiku godinama toleriše.
Otvorena pitanja ostaju:
– Jesu li za jedne identitet i državljanstvo sudbina, a za druge pogodnost?
– I gdje je granica između ličnog prava i javne odgovornosti?
To su teme o kojima se u Bosni i Hercegovini uporno šuti – a upravo one najviše govore o stanju društva.
Izvor: Balkan X portal
