40 godina radila u Njemačkoj, sinovima izgradila vile, a onda su je oni izbacili je na ulicu…

Bračni par Cvetković iz Leskovca radio je punih 40 godina u Njemačkoj, a za to vrijeme njihova djeca – kćerka i dva sina, koji su tada bili u pubertetu, boravila su kod očevih roditelja u Srbiji.

Odrastali su u izobilju zahvaljujući solidnim platama njihovih roditelja. Kad su već porasli, njihovi roditelji uspjeli su dovoljno da uštede i napravili su im kuće kao vile, pa su i kupili stan na crnogorskom primorju, te dali bogat miraz svojim kćerkama u obliku spavaće sobe, novog auta i drugih vjenčanih poklona.

Sve je bilo idilično dok nije preminuo njihov otac. Samo mjesec dana nakon što se bračni par vratio u domovinu da uživaju u plodovima svog rada, S. Cvetković je preminuo. Imao je više od 80 godina, ali zdrav, s izuzetkom toga što je bolovao od demencije.

Baš kad je zavladao zaborav, sinovi su napravili ugovor o doživotnom uzdržavanju, iako je baš naprotiv, bila takva situacija da su njih roditelji uzdržavali i kad su ostarili.

Prema ugovoru, njihov otac je ustupio svu nepokretnu i pokretnu imovinu svojim sinovima, na jednake dijelove. Ovaj ugovor je na sudu gotovo neoboriv. Advokat Igor Stamenković navodi da je vjerovatno namjera bila spriječiti sestru da dobije nešto od nasljedstva. Ali, u tom ugovoru nije navedena čak ni supruga. Socijalna radnica koja je posredovala u slučaju, kaže da su imali čvrst brak i da su bili vrlo složan par, te smatra da je čudno što je supruga isključena iz oporuke budući da su zajedno stekli imovinu.

Kada je njen suprug preminuo, počeo je pravi pakao za suprugu. U početku joj je, kaže, samo snaha pridikovala što često odlazi u toalet noću jer je budi i smeta joj šuštanje vode, a onda joj je zasmetao i njen noćni kašalj. Do tada ljubazna snaha, počela je da galami na svoju svekrvu, vuče je i psuje. Samo sedmicu nakon što je preminuo njen suprug, sin i snaha natjerali su je da bude u jednoj sobi i da ne izlazi iz nje bez njihove dozvole.

Situacija je eskalirala kad je unuk uhvatio za vrat i počeo da prijeti jer se usprotivila snahi, a onda je jednog dana njen vlastiti sin rekao da napusti kuću – čija je ona bila vlasnica, te da joj je jedna od opcija da ode u starački dom. To je i uradila, ali je odatle izvukla njena kćerka, koja je čini se – jedina ostala prisebna.

Jedina utjeha bila joj je što je imala njemačku penziju, pa nije bila finansijski teret svojoj kćeri. Ali, nikako ne može da zaboravi taj dan kad su je izbacili na ulicu, sa njenom odjećom i pod prijetnjama, posebno uzevši u obzir šta je sve uradila za njih, zaključuje ona svoju priču..