Od ambasadorskog „postupanja po instrukcijama“ do evropske govornice HDZ-ovih narativa
(Piše: Sanin Mirvić)
Neke političke biografije teku pravolinijski. Druge, poput one Željane Zovko, otkrivaju kako se s promjenom funkcije mijenja i jezik, publika, ali i granica odgovornosti. Zato danas ne govorimo o jednoj, već o dvije Željane Zovko – ne zbog promjene karaktera, nego zbog promjene principala kojem se polažu računi
Prva Željana: Diplomatija kao izvršenje naloga
U diplomatskoj službi pravila su jasna: ambasador ne govori u svoje ime, već u ime države i institucije. Ključna sintagma tog svijeta glasi – „u skladu sa dobijenim instrukcijama“. Dokumenti i javne izjave iz ambasadorskog mandata Željane Zovko potvrđuju upravo takav obrazac djelovanja.
U teorijskom smislu, riječ je o klasičnom odnosu principal–agent: institucija definiše ciljeve, diplomat ih provodi. U tom okviru, lični stavovi nisu presudni, a javni diskurs je strogo kontrolisan.
To se najjasnije vidi u slučaju izručenja Veselina Vlahovića Batka, gdje Zovko djeluje kao čisti operativac države. Sastanak sa španskim sudijom i formalno “otključavanje” izručenja rezultat su političke odluke donesene u Predsjedništvu BiH, ne lične inicijative ambasadorice. Njena uloga bila je tehnička, protokolarna i izvršna.
Isto potvrđuje i tadašnja retorika: mir, stabilnost, regionalna saradnja – standardni diplomatski vokabular bez političke oštrine.
Ulazak u diplomatski aparat znači prihvatanje njegovog habitusa – kako bi rekao Pierre Bourdieu. To je sistem ponašanja, jezika i samokontrole koji proizvodi lojalne izvršioce, a ne političke aktere. Henry Kissinger je to opisao kao zanat poslušnosti sistemu.
U tom kontekstu, nije presudno ko je potpisao imenovanje, već činjenica da diplomatska karijera u BiH zavisi od političke volje. Ambasador traje koliko traje povjerenje institucije.
Prelom: kada se mijenja princip
Druga faza počinje izlaskom iz diplomatije i ulaskom u stranačku politiku. Tada se mijenja sve: ton, ciljevi i publika. Evropski parlament postaje kanal političkog zastupanja, a ne neutralna platforma.
U toj fazi novi autoriteti su jasni:
– politička porodica (EPP),
– nacionalna stranka (HDZ Hrvatske),
– i u regionalnom kontekstu, narativi HDZ-a BiH i Dragana Čovića.
Međunarodni prostor više nije mjesto smirivanja konflikta, već alat za njegovo internacionaliziranje.
Druga Željana: Vidljivost bez presudne moći
Željana Zovko u Evropski parlament prvi put ulazi 2016. godine – ne putem izbora, već zamjenom. Na izborima 2019. i 2024. dobija relativno skroman broj preferencijalnih glasova, što je važno jer hrvatski sistem favorizira liste, a ne ličnosti.
Medijski narativ o njenoj „velikoj moći u EP-u“ često se zasniva na indeksima poput EUmatrixa, koji mjere pozicioniranost u stranačkoj infrastrukturi, a ne stvarni zakonodavni utjecaj. Ključne poluge moći u EP-u ostaju u rukama izvjestilaca i pregovarača – ulogama u kojima Zovko nije centralna figura.
Evropski parlament, pritom, nema direktnu vlast nad Bosnom i Hercegovinom. Njegov utjecaj je politički i simbolički, ne izvršni. Zato EP često služi kao megafon, a ne sud.
Dvije uloge, ista logika
Razlika između „prve“ i „druge“ Željane nije moralna, nego strukturna. U diplomatiji se poruke prenose. U parlamentarnoj politici se poruke proizvode i dramatiziraju.
Prva Željana je govorila tiho, jer je funkcija to zahtijevala.
Druga govori glasno, jer politika to nagrađuje.
Problem nastaje kada se ta glasnoća u domaćem prostoru tumači kao realna moć, a ne kao vidljivost bez presudnog utjecaja. Vidljivost, međutim, nije isto što i politička težina – ni u Bruxellesu, ni u Bosni i Hercegovini.
(Odgovor)
