Sve je više indicija da hapšenje Muhameda Ajanovića nema veze s borbom protiv korupcije, već sa strahom da bi njegovo svjedočenje u parnici Sebije Izetbegović moglo razbiti godinama građenu medijsku hajku o njenoj diplomi.
Ajanović je, prema navodima odbrane, svjedočio u njenu korist i doveo u pitanje zakonitost procesa oduzimanja akademskih titula – što direktno udara u temelj narativa koji se uporno servira javnosti.
U tom kontekstu, vrijeme hapšenja izaziva dodatne sumnje. Ono dolazi upravo u trenutku kada sudski proces ulazi u fazu u kojoj svjedočenja dobijaju presudnu težinu.
Ako se potvrdi da je Ajanović svojim iskazom osporio način na koji su vođeni upravni i akademski postupci, postavlja se pitanje: da li je njegovo lišavanje slobode pokušaj da se diskredituje svjedok i obeshrabre drugi koji bi mogli govoriti suprotno očekivanjima moćnih struktura?
Pravna država počiva na slobodi svjedočenja. Svjedok mora biti zaštićen, a ne zastrašen. U suprotnom, sudski procesi gube svaki smisao i pretvaraju se u formalnost u kojoj se presude donose unaprijed, dok se dokazi i svjedoci uklanjaju ako ne odgovaraju unaprijed zadatom ishodu.
Posebno zabrinjava poruka koja se ovim slučajem šalje javnosti: da istina postaje opasna onda kada se ne uklapa u dominantni političko-medijski narativ. Ako se hapšenja počnu doživljavati kao sredstvo pritiska, a ne kao rezultat nepristrasnih istraga, povjerenje u institucije dodatno se urušava.
Ovo više ne izgleda kao izolovan slučaj, već kao obrazac u kojem se pravosudni mehanizmi koriste selektivno. Ukoliko se ne razjasni da li između svjedočenja Muhameda Ajanovića i njegovog hapšenja postoji uzročno-posljedična veza, ovaj slučaj će ostati mrlja na sistemu koji bi morao garantovati jednakost pred zakonom.
Jer danas je to Ajanović. Sutra to može biti bilo ko ko se usudi da govori ono što nije unaprijed odobreno.
